Приказивање постова са ознаком Grčka. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Grčka. Прикажи све постове

24. септембар 2017.

A gde je tu vaspitanje?




Gradski prevoz je mesto gde se i te kako vide neke osobine. I dok vam u Dubaiju ustaju samo zato što ste ženska osoba u nekim zemljama se prave da vas ne vide.

Evo, recimo ovde u Atini.

Znam, znam, reći ćete ni kod nas nije mnogo drugačije, ali čekajte da se provozate gradskim prevozom u grčkoj prestonici. Naravno uvek pun u špicu, gde se samo brzinom i veštinom može naći slobodno mesto za sedenje, ipak retko ko će ga tako osvojenog olako dati nekom drugom.

Bezbroj puta sam bila svedok da niko nije hteo da ustane trudnici, roditelju sa malim detetom, nekome ko je povređen ili ne vidi a starije ljude kao da i ne primećuju. I tako dok me gledaju čudno kako u krcatom metrou ustajem starijoj osobi ili mami sa devojčicom, razmišljam da li je to i takvo ponašanje posledica ravnodušnosti ili nekulture. A kako ponekad pišem iz metroa (kao što je sada slučaj :)) dok kuckam ove redove ispred sebe gledam 3 mlade osobe koje sede, a kojima ne pada na pamet čak ni da pitaju deku koji jedva stoji da li želi da mu ustupe mesto.

Ok znam, odmah se na ovu moju konstataciju nadovezuje pitanje zašto se stariji ljudi voze u špicu, da su možda mlađe dame umorne jer se vraćaju s posla, ili se ne osećaju dobro, da postoji taksi ako baš hoće da sednu...I pored svega, mislim da svako od nas mlađih bez obzira koliko je umoran ili mu nije dan može mnogo bolje da odstoji na nogama tih 15-ak minuta koliko traje vožnja, nego dekica od 80.

Ne znam kako vi, ali ja se uvek setim moje mame i mene kada sam bila mala. Kako uđemo u autobus, tako nam neko ustane. Valjda me te slike uvek podsećaju da kada vidim nekog starijeg treba da ustanem i ja. Ne znam kakva sećanja na detinjstvo imaju Grci, ali bi roditelji možda trebalo da ih od malena uče da neke stvari treba da poštuju.


PS. Ništa lepše od zahvalnosti osobe kojoj ste ustupili mesto. Pošto se to u Atini ne događa tako često da vam neko ustupi mesto, osim sto se prijatno iznenade, svi od reda mi se najljubaznije zahvale i po nekoliko puta. Eto motiva više za lep početak ili kraj dana.






29. август 2017.

Mama odmor treci put - jedan dan na Naksosu

Hawaii plaža ostrvo Naksos



Iako na odmoru ne volim da uključujem savremene uređaje, proveravam Facebook, čak in da čitam novine online, ovaj put mi je nesto došlo da pišem. 

Nalazimo se na ostrvu Naksos, treći letnji odmor od kada je Beba došla u naše živote. Posle preležanih dečjih bolesti, kukanja nad sudbinom da je umesto laganog lenčarenja i ispijanja kafe na plaži realnost postalo blendovanje kuvanog povrća, nošenje 3 torbe pune kojekakvih stvari za Bebu i konstantna akcija, već unapred sam sama sa sobom raščistila neke stvari još pre polaska. Život je onakav kakvim ga mi učinimo, pa će i letovanje biti lepše ako podetinjimo i radimo ono što nam se kaže: "Mama idemo u vodu", "Mama sedi sa mnom u pesak", "Mama hoću da se vozim na autićima". Dakle, kako šef zapovedi, bez mnogo prepirki, razmišljanja i ubeđivanja.

Na sreću, šef se još ne meša u izbor destinacije pa bar tu mogu da imam glavnu reč. Mužu je svejedno gde, samo da je Grčka, da sam ja srećna, da ne džangrizam i da sve organizujem. Međutim, meni nije sve jedno. Još od februara sam počela da istražujem. Glavni parametri su da je relativno blizu, da je lepo i da ne košta baš puno. Ako se destinacija pronađe, onda smeštaj treba da je na plaži i da je blizu centra gde uveče možemo da prošetamo bez da sedamo u kola i pola sata tražimo parking.

Kao ideale destinacije učinile su mi se Peloponez i Evia, ali sve sto se meni svidelo već je bilo rezervisano. Ostali su samo neki skupi hoteli ill neki izolovani smeštaj bez ikakvog sadržaja u blizini. Ja još uvek volim gužve na letovanju, pa mirna mesta za odmor ne dolaze u obzir.

Tu je naravno bila i jedina želja mog muža da bude ostrvo i da ne bude Evia. Predlagao je Skiatos i Krf, onda mu se dopao i Halkidiki ali kako ja već skoro deceniju izbegavam da letujem na mestima gde ima puno naših (nista lično, ali slušanje maternjeg jezika i svačijih priča i problema "sa ležaljke" na odmoru me umara) te opcije nisu ni razmatrane. 

Plaža Glyfada ostrvo Naxos


Sve dok jednog dana koleginica ne reče:
"Idemo na Naksos, to ti je super ideja za letovanje".
"6 sati brodom-ni pod tačkom razno s Bebom"!
"Idemo brzim 3 ipo sata"
"E to već može (iako sam do tada pristajala na 3, rekoh nekako ću ovih pola sata više preživeti)".

Mužu se ideja dopala, napokon je problem destinacije rešen, još samo smeštaj da nađem(o). Iako su postojale bolje plaže, u opciju "plaža blizu, center blizu i bez kola" najviše se uklapao Agios Georgios - malo mesto sa načičkanim hotelima tik do glavnog grada Hore i pored plaže odlične za decu u malom zalivu, gde ne duva (jer na Kikladima nema leta bez vetra). Rek'o bi čovek - idealno!

Hoteli generalno ništa posebno (oni koji su ostali slobodni) ali i pored toga cena je malo viša, jer idemo u periodu kada i sve Grci, a i ove godine Naksos je naprasno postao veoma popularan. Odlučujemo se za jedan za koji smo nakon pola sata ubeđivanja s vlasnikom dobili bolju cenu (kuknjava mog muža i njegovo višegodišnje iskustvo u prodaji odradili su svoje). Ostalo je jos samo da nađemo karte za brod i da krenemo.

Plaža Agios Georgios



Prevoz do Naksosa ko svetog Petra kajgana


Brodovi nisu ni malo jeftino prevozno sredstvo u Grčkoj. Karta za auto je najskuplja stavka, a što je brod brži, viša je i cena. Nas dvoje i kola (deca do 5 godina ne plaćaju) 300€. 

Dobra vest je da je to skoro 3 puta jeftinije nego kada bismo išli avionom i iznajmili kola na ostrvu. 

Loša vest je da brod polazi u 7h ujutro. 

Najlošija vest je što moramo da se probudimo u 5h jer su u Pireju (luka iz koje kreće brod) u jeku turističke sezone rešili da proširuju tramvajsku liniju, pa je sve razrovano i raskopano. 

To znači da ćemo ceo taj dan biti mrtvi, jer će Beba da odspava kad joj se prohte i bude puna energije baš onda kad se nama bude spaavalo. Ipak, nisam se dala pokolebati. Tolike noći nespavanja sam preživela, valjda ću i jedan ceo dan uspeti.

Nakon pakovanja, depilacija, čupanja brkova i mazanja noktiju, već je prošla ponoć kada sam legla. Nakon 4 ipo sata zvonio je sat. Poslednji pogled na spakovane stvari, džemper, helanke i čarape jer na brodu klima ubija, Beba u rukama i - spremni samo za pokret.

Naravno informacije gde da idemo i šta da obidjemo uveliko su prikupljene, GPS podešen na adresu hotela i odmor može da počne.

Krenuli smo na vreme, još je bio mrak. Beba se probudila i bila super aktivna, kao da je podne, a ja sa kafom u ruci uzimam dozu kofeina potrebnu za mamino dobro raspoloženje. Smeštamo se na brod, klima je naravno kao da putuju pingvini a ne ljudi, pa navlačimo džempere, sedamo na mesto i čekamo polazak. Brod je manji, lep i što bi rek'o Gidra "na nivou" (ima čak i igraonicu što obično imaju samo neki veći brodovi). Što je najvažnije, nema puno ljudi i svi su nekako kao zombiji i dremaju, što znači nema onog poznatog grčkog vikanja i graje. Beba uzima Mikija, Mini i Patu koji sa ćebencetom, korpom sa kolačima i fotoaparatom kreću na piknik i traži društvo za igru. A ko će drugi nego mama (tata ima tu osobinu da čim sedne u bilo koje prevozno sredstvo, odmah zaspi, na čemu sam mu se oduvek divila).

Plaža Plaka


Ok, mama je popila kafu, pojela spanakopitu (pitu sa spanaćem) i sve je ok.

Nakon sat ipo dremke igru je preuzeo tata, a pošto ga je smaralo da se igra piknika, odveo je Bebu u igraonicu. Nije prošlo dugo i vratili su se sa raskrvarenom usnom. Drugi pokušaj nakon pola sata prošao je još gore - krv i iz usne i iz nosa. Toliko o početku odmora.

Na sreću, približavali smo se ostrvu, pa šanse za treći pad nije bilo.

Ispred hotela smo bili već oko 11h i znali smo da soba neće biti spremna. Tata je uneo stvari a nas dve smo krenule ka plaži koja je bila bukvalno na 3 koraka od hotela. Idealno! Plaža na prvi pogled nije loša, a još bolji bio je kafić odmah desno gde smo se uputile da nađemo mesto, jer je sunce već pržilo. 

Sto na plaži ispod drveta idealan da se Beba igra u pesku dok ja ispijam drugu dozu kofeina. Raspakovala sam igračke i sve ostalo što roditelji vuku sa sobom, a zabavi se odmah priključio mali Nikolas sa stola pored, koji kao da je jedva dočekao drustvo. Ipak sa Bebine strane tog entuzijazma nije bilo iako sam pokušavala da joj nekako objasnim da je Nikolas super društvo za igranje. Nije baš upalilo, ali i pokušaj se računa. Muž i ja na smenu-to joj se društvo ipak više svidelo, pa smo se za prvi dan lepo proveli i odlično zabavili u vodi i van nje. 

U planu je za popodne bila i druga plaža, ali su tata i ćerka ljudski odspavali pa smo je preskočili. Onda smo odlučili da posetimo Horu i malo se slikamo dok je još dan. Malo smo prošetali po našem malom mestu, punom šarmantnih ulica i onog grčkog lepog visećeg cveća u svim bojama. U večernjim toaletama turisti su kretali u šetnju i na večeru. Plaža se polako pretvarala u šetalište i ogromnu baštu, jer su stolovi bili postavljeni na pesku.

Hora


Polako se smrkavalo. Zalazak sunca fantastičan. Hora se stidljivo puni, a vetar počinje da malo jače duva. Naravno da nisam ponela nikakav džemperić da ogrnem, pa na moru sam :). Prošetali smo predivnim uskim ulicama, punim raznih đinđuva, restorana, kafića, suvenirnica. Onda smo došli ko kraja i rešili da sednemo na večeru. Beba je sve vreme hranila jednu mačku, koja je te večeri očigledno imala sreće da dobro večera. 

Hteli smo da popijemo i jedno piće, ali Bebi se ta ideja nije svidela.  

"Hoću da vozim autiće. I pojedem kuglu sladoleda".

Kako šef kaže.

27. новембар 2016.

A kako se provode naši roditelji?





Sređujući neke fijoke, među Bebinim crtežima pronađem čestitku koju su u obdaništu pravili u oktobru, za Međunarodni dan starijih osoba. Baka i deka, sedih kosa, smeju mi se sa lepo urađenog crteža, koji verovatno treba da pokaže da smo starijima posvetili jedan dan u godini, a oni verovatno zbog toga treba da se raduju.

Setim se moje mame, Bebine bake, koja očigledno pripada toj grupaciji, i kako njoj prolaze dani. Pomaže nama kad može, onda svojoj majci u poodmakloj starosti. Prošeta ponekad do grada da razgleda izloge ili sa prijateljicom do Tempa, čisto šetnje radi, da se ispričaju i eto pojedu nesto slatko što tamo kupe u povratku. Da prođe vreme, a i ta šetnja se preporučuje u njihovim godinama. Ne pamtim kada je otišla na kafu sa svojim prijateljicama, da vidi neku predstavu u pozorištu ili negde otputuje. Kod frizera ide samo kada baš mora da se ošiša a ostale usluge ulepšavanja i ne koristi. Kada zatreba, tu je kućna radinost. Jer, tako je naučila, a i zašto bi bacala pare na nešto što može da uradi sama?


Kako Grci provode treće doba



Već duže vreme zapada mi za oko kako Grkinje provode "treće doba". I kod njih je kriza ali se nekih starih navika ipak drže. Gotovo svaka ima frizuru. Najčešće subotom frizerski saloni su puni gospođa koje žele da se malo doteraju. Simpatično je gledati kako sa frizerom, koga sigurno poznaju godinama jer dolaze svakog vikenda, popričaju kao da je rod rođeni. Onako doterane, nakon celog tretmana ponosno uzimaju svoje tašne i izlaze da provedu lep dan sa porodicom.

Da, porodica ih nije zaboravila. Jednom nedeljno okupljaju se na ručku. Ponekad možete da vidite i 4 generacije za stolom u restoranu, što zaista ostavlja prelepu sliku i stalno mi ulepša dan.

Ukoliko nisu sa porodicom, koja ih je izvela na ručak, odlaze na kafu sa drugaricama. U Grčkoj nije sramota videti bake i deke u kafićima u kojima i mi izlazimo. Naravno, ne neke sa glasnom muzikom već one finije gde mogu da se čuju dok pričaju. Doterane i našminkane, bake pričaju o nekim svojim temama, kao uostalom i sve žene.  Niko ih ne gleda čudno niti komentariše razlog zbog koga uopšte izlaze na takva mesta. 

Često sede i u nekim od grčkih taverni, jer za jedan giros, krompiriće i grčku salatu se uvek ima.

Slično je i sa dekama. I oni imaju svoje društvo, sa kojim se sastaju jednom nedeljno ili ukoliko ne rade još češće. Bilo mi je čudno na početku da  u kaficima viđam samo muskarce u trecem dobu u velikom broju, koji igraju šah, tavli, čitaju novine ili jednostavno vrte komboloi i pričaju. Ali, sada mi je to normalno. Jer, to im očigledno prija.

Bake i deke videćete i u pozorištu, bioskopu, na brodu na putu za neko grčko ostrvo... Idu na kraća ili duža putovanja i vode računa o sebi.


Mislimo li na naše roditelje



A mi? Šta rade naše majke i očevi - bake i deke naše dece? Kako njima prolaze ovi dani? Dani kada su već odgajili svoju decu, završili radni vek i konačno mogu da imaju vremena za sebe?

Reći ćete, od svoje skromne penzije ne mogu skoro ništa? Od one od koje pomažu nama, kupuju našoj deci, plaćaju naše rate za kredite jer smo se previše zadužili i nemamo odakle da ih vraćamo? Daju nam za odmore da se mi lepo provedemo, pišu čekove za naše troškove supermarketa ili plaćaju obdanište jer mi, zaboga, nemamo zato što već plaćamo previše?

Naravno da nemaju kada smo im mi sve uzeli. Jer prvo pomisle da li imamo mi pre nego sto potroše i jedan dinar na sebe. Večito čuvaju neku hiljadarku da se nađe deci, jer znaju da ce doći momenat da im tražimo. A oni nam tada neće okrenuti leđa i reći ne.

Kada ste poslednji put obradovali vaše roditelje? Bake i deke? Izveli ih na kafu ili palačinke, platili frizera ili neko vikend putovanje? Rekli: "Neka mama, umesto da daš meni da platim račune, kupi sebi nove cipele"? Pomislili da ih pitate da krenu sa vama negde gde neće morati da paze na decu već će moći da malo odmore i uživaju?

Grci to još uvek rade. Ovi stariji misle po malo i na sebe, a ovi mlađi ih se uvek sete. 

Gledajući tako tu famoznu čestitku, pitam se šta možemo da uradimo da naši roditelji bar jednom mesečno urade nešto za sebe? Jer, to stalno davanje nama se toliko ukorenilo, da ni oni više ne znaju ni za šta drugo.


Sjaj u očima - neprocenjivo



Želja mi je bila da moju baku, koja je u junu napunila 90 godina i mamu izvedem na ručak. Kada sam to rekla mami, samo se prekrstila i rekla da nisam normalna. Ali, nije bilo govora da odustanem.

Iako je, dok smo prilazile restoranu počela jaka kiša, bilo je to jedan prelep dan - 4 generacije na okupu i nezaboravan provod. Nema tih para koje su mogle da opišu moju sreću. Baka je narednih meseci pricala samo o tom izlasku. Kako ne pamti tako lep provod. Kako sigurno već 30 godina nigde nije izašla... Šta može biti lepše od toga? Obećala sam da ćemo sledećeg puta kada dođem da ponovimo isto.

Razmislite, možda su praznici idealna prilika da obradujete svoje roditelje koji su toliko učinili za vas. Iako će vam odmah reći da odustanete, ne predajte se. Verujte mi, sjaj u njihovim očima nakon priređenog iznenađenja je jedna od onih slika koje se ne zaboravljaju.  




13. јул 2016.

Toplomer ili plaža - naša letnja dilema


Foto: Pixabay


Kada mi je nedavno prijateljica koja živi u Nemačkoj pozavidela što živim na moru, jer je u Berlinu u julu bilo „prijatnih“ 18 stepeni sa kišom, došlo mi je da zaplačem. Ono malo kreativnosti što je ostalo u meni bilo je dovoljno da smislim novu kletvu. „Da bog da živeo na pljuvometar od mora i na 40C u julu ne mogao da se okupaš“.

Ne, nije samo problem u tome da nisam mogla na plažu, već nigde iz kuće! Kako nesreća nikada ne ide sama, osim što je Beba cele nedelje imala visoku temperaturu, muž je odsustvovao od kuće zbog veoma važnog sajma. Dakle, sama u 4 zida sa bolesnim detetom.

Za mene kao jednu veoma socijalnu osobu, koja više voli da je van kuće nego 'leba da jede, ovo je najgori mogući scenario. I još sa Bebom, kojoj je, osim što je bolesna, dosadilo svaki dan isto okruženje i iste stvari (šta ću, ne mogu ni ja ceo dan da budem zabavljačica) sa svojim željama i zahtevima.

Jedina svetla tačka u ovim zatvorskim danima je nedelja – dan kada dolazi baba! To mi je davalo snage da izdržim.


Svaka medicinska sestra je heroj



Kada ste po ceo dan kući za živahnom (još malo pa) dvogodišnjakinjom, koja je pritom bolesna, hteli ne hteli pretvorite se u medicinsku sestru. Moja svakodnevica pretvorila se u:
  • merenje temperature (kada kažem da treba da merimo temperaturu i pomenem toplomer, kao da treba nožem da je bodem!)
  • davanje sirupa (ni malo lako ubediti Bebu da treba da pije predivni sirupić sa ukusom trešnjice, jer sve što ja hoću, ona neće )
  • podsećanje da treba da ide na nošu (u toku je odvikavanje od pelena, pa na to sve treba dodati i čišćenje podova i pranje gaćica svako malo)
  • ostale „hoću“ i „daj mi“ aktivnosti (hoću vodu, dodaj mi knjigu, pije mi se sok, daj mi keks...)
  • sve one stvari koje se podrazumevaju – kuvanje, čišćenje, pranje, sklanjanje igračaka.


Dakle, svako malo na pamet su mi padale te vredne žene, koje svaku želju bolesnika treba da izvrše. 

 
Foto: Pixabay


Svaka keva kojoj je super da čuva decu je žena zmaj



Da, znam, nisam ja jedina kojoj se dete razbolelo i koja je sedela u kući nedelju dana. Jeste, napolju je predivno, miris mora oseća se u vazduhu, svi su negde otišli ili bar imaju nekog ko će da se sa detetom zabavlja pola sata. A ja, jadna, ostavljena i zatvorena.

Ponekad, kada slušam poneke majke kako sa oduševljenjem pričaju o tome kako se ludo zabavljaju sa svojom decom, pomislim da možda sa mnom mešto nije u redu? I zaista se trudim da čitamo, crtamo, pevamo, ređamo kockice, igramo, šetamo bebe, stavljamo slona i medu da spavaju, kuvamo ručak Snupiju i konju, prenosimo vodu iz kofice u bazen, spuštamo se na toboganu, ali šta posle? Šta se dešava onog momenta kada bi mama da malo iskulira, ali ne može jer Beba ima visoku temperaturu i skače joj po glavi (ova moja se ne skrašava ni kada je bolesna)? Da, sad sigurno kažete „pusti je da se igra sama“. I to potraje jedno 15 minuta, i šta posle? Hoćete da se istuširate – ona je tu, da popijete kafu – ona bi da je meša, da nešto uradite – nema šanse, da pročitate vesti – samo dok šetate od kuvanja ručka konju do stavljanja mede da spava. Razgovarali biste sa nekim telefonom? Možda 2 minuta, a posle kreće „mamaaaaaaa“!

I onda biste tako negde da izađete, da proluftirate mozak, ali ne možete.

Ne, ja izgleda nisam tipična „volim da sedim kod kuće“ keva. Eto, rekla sam.


Dvoje bolesne dece – ne smem ni da pomislim



Iako sam u jednom prethodnom postu napisala zašto mislim da ću se ipak zadržati na jednom, ponekad mi padne na pamet da je možda sebično da bude sama. A onda posle ovakvih dana kažem sebi – ipak je tako najbolje. Samo zamišljam sve ovo puta dva. A ne, ne, nisam ja taj kapacitet J.


Foto: Pixabay


Spas je u kombinovanju


Ja ipak mislim i sve više sam sigurna da mama treba da ima neki svoj ventil. Kao što je meni pisanje -  ovaj blog ili još jedan blog o Grčkoj koji rado pišem ili tekstovi za magazin kojima se radujem. Ili nekoj drugoj mami kafa na terasi, odlazak u teretanu, na piće sa drugaricom. Jer, tek kada si zatvoren, vidiš da to nisi ti, da ti nešto fali da te ispuni.

Pošto me uvek kritikuju da pišem samo ono loše (a ja ipak pišem ono što osećam), bilo je i nečeg dobrog tih nedelju dana. Pelena sam se konačno oslobodila (juhuuuuu) i uživala slušajući kako Beba svakim danom sve više zna.


Mislim da je uzrast oko 2 godine najzanimljiviji, jer deca tada uče da povezuju i puno ispituju. Svakog dana sam se na svu moju muku slatko smejala njenim smešno izgovorenim rečima, nespretnim rečenicama i komentarima. A naročito uveče, kada joj se spava i kaže: „Mama hajde da se mazimo“. Onda čitamo bajke, pevamo pesmice, Beba skače po krevetu i smeje se. Male stvari koje na kraju dana ipak mami izmame osmeh na lice.


14. мај 2016.

Šta to hotel sa 5 zvezdica ima što apartman nema


Iskreno, nisam do sada baš bila neki ljubitelj velikih hotelskih kompleksa i all inclusive hotela, jer je za mene glavna poenta letovanja, osim odmora, istraživanje i zalaženje u svaki kutak mesta koje posetim.

Ali, stravi su se promenile. Jer ipak, sa bebom, nije baš lako videti baš sve što mama zamisli (čast izuzecima i mamama koje i to mogu).

Zato smo ove godine zaUskrs rešili smo da napravimo jedan eksperiment. Odlučili smo da praznik provedemo u hotelu sa 5 zvezdica koji ima sve. Cena je bila povoljna, što nas je dodatno motivisalo da razradimo ideju. I ispalo je da je ideja bila odlična - proveli smo se i bolje nego što smo očekivali!


Foto: Pixabay


Šta to imaju veliki hoteli što apartmani nemaju?

 

Letovanje sa bebom traži prostor


Dakle, imaju prostor. Ogroman prostor sa najrazličitijim aktivnostima. Hoćete samo da se prošetate? Može jer je kompleks toliko veliki i pogodan za jednu lepu porodičnu šetnju. Hoćete park? Ima i to, sa najrazličitijim spravama da deci ne bude dosadno. Ali, kada je sunčano, beba ne može da se igra? Naravno da može, jer se odmah pored parka nalazi i zatvorena igraonica, u kojoj može da se igra, šutira loptu ili crta (ovo je za malo veće bebe). A ako bi da malo smoči nogice, i to ima. Bazen specijano napravljen za bebe i manju decu, odvojen od velikog. Dakle, samo njihov prostor u kome mogu da se igraju. A ako pada kiša ili je baš sunčano, a beba hoće da se kupa? Idealno rešenje je zatvoreni bazen.

U apartmanu ste ipak skučeni u najčešće jednoj sobi od 20-ak kvadrata. Ukoliko apartman ima dvorište, ono je obično prenatrpano stazama, vazama, žardinjerama, a još ako su vlasnici uz sve to uglavili i bazen i kafić, onda je vaš prostor baš baš limitiran.


Foto: Pixabay


Gde na more a da nikog ne probudite


Ovi hoteli imaju određeno mesto gde smeštaju roditelje s decom. Obično u prizemlju, a na terasu se nastavlja travnati deo, gde deca mogu da trče ili se bezbrižno igraju. Ako roditelji žele, mogu da ih posmatraju i iz sobe, i sa terase, ili da odmaraju na ležaljkama u blizini, koje se nalaze pored bazena.

Kada dete plače, niko se ne obazire, jer ima svoju i zna kako je to. Dakle, briga oko toga da li smo nekoga probudili ne postoji.

Prošle godine jedan od najvećih problema našeg letovanja u veoma lepom apartmanu bio je – komšiluk. Mladi par koji je, kako to već ide, uveče izlazio, a preko dana malo duže spavao. Beba se budila rano i želela da šeta po dvorištu i priča ili peva...išta nisu prigovorili, doduše, ali vidello se da im to ipak malkice smeta.


Foto: Pixabay

Za odmor je važna plaža a ona je odmah tu


Ako biste na plažu, i ona je tu! Ne morate u kola ako bi beba da se negde igra ujutro. Jednostavno, blizu ste da možete da otrčite u sobu i uzmete ako ste nešto zaboravili, a igračke možete da ostavite i ceo dan na plaži. Dakle, ogromna prednost, jer nema vukljanja torbi, nošenja hrane, peškiri vas čekaju, a i ukoliko vam nešto treba, maltene vam je na dohvat ruke.

Plaže su obično prostrane, a (naročito) van sezone odlična relaksacija i za mlađe, a i za nas roditelje.


Foto: Pixabay

Odmor od kuvanja jer od hrane ima svega


Imate li i vi jedno koje svako malo traži te jabuku, te picu, te sir? A onda bi jaje, sok od pomorandže, kiflu? U ovakvim hotelima vaš problem je rešen jer vam je hrana na raspolaganju u ogromnim količinama. Mi smo, doduše, imali samo doručak, ali on je bio dovoljan da nahranimo Bebu, ponesemo neku voćku ili kiflu za kasnije, dok ne dođe vreme ručku. Osoblje je ljubazno, pa je svako rado ljuštio i seckao voće kada smo tražili, pritom čak i dodajući neko drugo, besplatno.


Ipak, za nas koji smo ipak avanturisti, ovakvi hoteli imaju i nekoliko mana. One se obično odnose na 2 stvari:
  • Ovakvi hoteli imaju sve, pa nema potrebe da izlazite
  • Puno hrane, što automatki znači nekoliko kilograma više posle odmora!
I da, ukoliko imate babu, povedite je sa sobom! I ona će da uživa, a i da decu malo pričuva.

13. април 2016.

Odmor sa decom? Ovi hoteli ih neće!

Bliži se još jedan praznik, idealno vreme da se negde otputuje. Ovoga puta sa Bebom. Pošto smo se prošlog Uskrsa neslavno proveli, a ja od toliko željenog opuštanja u SPA centru videla samo hotelsku sobu, ovog puta se nadamo da ćemo imati više sreće.

U dve reči – ne odustajemo!

Pošto muž Grk (kao i uostalom većina Grka) misli da je njegova zemlja najlepša i da preko 1500 ostrva treba obići za života, izbor je, pogađate, pao na grčko ostrvo. Ja sam ga već posetila, ali bio je to mladalački provod. Sada, sa Bebom, prohtevi su drugačiji.

Ali, ja nisam odustala od svog SPA doživljaja. Tražeći hotele na Internetu, one malo bolje kategorije, koji osim SPA za mene, imaju i sadržaje za decu, spoznajem da su ti super hoteli svi – adults only!

Što u prevodu znači – neće decu!

Iskreno, načula sam da takvi hoteli postoje, ali da se biznis razvija toliko brzo i da im popularnost toliko raste – e to nisam očekivala.


Foto: Pixabay

U čemu sve to mogu da uživaju odrasli?


Zabranjeno voće je najslađe, pa me je zainteresovalo da kliknem i vidim šta ti odrasli rade tamo sami i kako se provode. U hotelima je boravak dece zabranjen. U nekima je donja granica 16 godina, a u nekima 18.  Ovakvi hoteli uglavnom  pružaju – odmor, ali ne običan odmor nego, kako kaž, prefinjeni, gde je gost u prvom planu. Oni nude elegantne restorane i luksuz potpunog opuštanja i zabave, a naglasak je na personaliziranom pristupu svakom gostu zbog čega će se osećati kao zvezda. Barovi vas mame koktelima, muzika na plaži do kasnih večernjih sati, opuštanje u SPA centru, noćno kupanje.

Kako, jelte, ova klijentela vodi računa o sebi, hoteli samo za odrasle nude sportske aktivnosti, što u vodi, što na suvom, kao što su joga, pilates, aerobik. Želite da izgledate lepo – nema problema. Ako se kojim slučajem odlučite za neki od hotela u Grčkoj, a pritom se pridržavate recimo mediteranske dijete ili ste vegan, meni sa zdravom hranom vam je uvek na raspolaganju.

Foto: Pixabay

Hoteli samo za odrasle, ciljna grupa – umorni roditelji?


I ovde nailazim na pravo iznenađenje!

Većina ovih hotela se reklamira kao odličan i super izbor za – umorne roditelje. Kažu, ukoliko želite da se zaista odmorite, ostavite vi lepo decu kod kuće i dođite da uživate. Možda su u pravu – i mi roditelji smo ljudi, valjda smo i mi zaslužili odmor od menjanja pelena, peglanja I kuvanja po želji. Samo, na lepo se čovek brzo navikne, pa je možda bolje da ni ne počinjemo.

Foto: Pixabay

Kome deca na odmoru smetaju?


Razumem ja sve to. Nekada sam i ja bila ta koju je nerviralo to, svako malo dranje po plaži i čuvene rečenice: “Nemoj u duboko”, “Ne bacaj kamenje na decu, povredićeš nekoga”, “Ne pesak u oči”. Na svim jezicima. Na onima kojima nisam razumela, dovoljan je bio pogled roditelja uz vikanje. Odmah sam znala o čemu se radi.

I to me nerviralo, priznajem. I uvek sam sažaljevala te jadne roditelje, sa kesama punim igračaka, koji svako malo presvlače dete, ispunjavaju želje, na oprezu su. I znala da tu nema odmora. Bar onog u pravom (opuštenom) smislu te reči.

 
Foto: Pixabay


Zar baš mora krupnim slovima?


Sada, kada sam mama, znam gde mi je mesto. Kada pretražujem hotele, mogu odmah da primetim u kojima su deca dobrodošla, a u kojima ne. Prvi i najočigledniji primer su sadržaji  za decu. Ako ih ima – deca su dobrodošla. Onda, tu su komentari posetilaca. Zatim iskustva prijaatelja ili fotografije, koje mogu da “opišu” kakva je klijentela poželjna.

Znam, i mene bi, da sam slobodna, to trčkaranje dece nerviralo. I tražila bih mesto gde da se odmorim bez vike i galame. Ali, nije to baš toliko iritirajuće, da mora da se piše velikim slovima - ADULTS ONLY.


Možda bi hotelijeri, kojima su roditelji sa decom ciljna grupa, mogli da krupnim slovima napišu CHILDREN ONLY. Onda bismo se bar oslobodili onih neprijatnih gostiju, koji su sami i previše opušteni.

9. новембар 2015.

"Tucite svoju decu čim primetite da počinju da liče na vas"


Kako je lepo kada deca imaju mogućnost da se igraju u novim, lepo opremljenom parkovima. Osim što su ograđeni, puni su nekih lepih  i interesantnih sprava, a mekana podloga štiti decu od udaraca i povređivanja.

U severnom predgrađu, svi parkovi su takvi. Iako je trčanje za petnaestomesečnom Bebom sada neizostavna aktivnost, čini mi se da se na takvim mestima manje plašim da je pustim samu da istražuje. Znam da je prostor ograđen i da ne može da izađe ukoliko se okrenem i na nekoliko sekundi ne obraćam pažnju na nju (u ovom uzrastu nekoliko sekundi je veoma dug vremenski interval :), za koji Beba može da izađe na ulicu, padne, udari se...).

U parku su deca i njihovi pratioci - roditelji, bake i deke, dadilje, tako da nema bojazni da će neko da je ukrade :). Nema tu mesta za neke druge ljude, koji mogu da me učine sumljičavom da pustim Bebu da se slobodno igra. A kako smo redovne u parku, već polako prepoznajem dečicu i one koji sa njima dolaze.
Jednog ranog popodneva krenule smo u parkić u kome nismo baš redovne, a jedno vreme je bio zatvoren zbog renoviranja. Dan je bio lep i sunčan, kao stvoren za šetnju i izlazak. Iako mi plan nije baš bio da se tu zaustavimo, Beba više nije htela da bude u kolicima, pa sam morala da je poslušam.

U parku je bilo oko 20-ak dece, od onih malenih koji tek uče da hodaju, do trogodišnjaka. Sve je novo, čisto, prosto milina da pustiš svoje dete da se igra na takvom mestu. Dopalo se i Bebi, koja nije baš društvena, pa pre bira klackalice i penjalice od igranja sa drugom decom (mora da je na tatu :)).

U jednom trenutku, na kapiji se pojavila žena sa dvoje odrasle dece. Uputili su se ka jednoj od klupa, seli i o nečemu razgovarali. Iskreno, nisam ni obraćala pažnju na njih.
Zvuk poletanja golubova i Beba koja je potrčala u tom pravcu, naterao me je da se okrenem. Nije samo Beba potrčala tamo, već i većina ostale dece. Golubovi su ipak za njih prava zabava. A golubovi dolaze kada ih „pozoveš“. Ovom pozivu očigledno nisu mogli da odole - žena i njeno dvoje dece bacali su im komade girosa.

Park se za nekoliko sekundi pretvorio u smetlište. Veliki komadi pite, paradajza, luka i sos bili su svuda okolo. Deca ko deca, potrčala su ka golubovima, ali su počela da se saginju i uzimaju hranu sa zemlje. Pritrčale su i mame, pokušavajući da im objasne da to ne treba da rade, ali nije lako. Takva su deca, hoće ono što ne smeju, kada im je već na dohvat ruke.  I pored upućenih pogleda ženi sa odraslom decom da to ne treba da rade u parku, oni se na to nisu obazirali. Bacali su komade i dalje i očigledno uživali u tome.
Zaista mi nije bilo jasno zbog čega su odlučili da doručkuju u parku. Park se nalazi na prelepom trgu sa bezbroj klupa, gde su mogli da sednu i pojedu svoj obrok. I bacaju komade hrane golubovima, ukoliko su to hteli. Ipak, najviše me je začudilo ponašanje majke, koja deci ni jedog trenutka nije skrenula pažnju da to što rade nije primereno mestu na kome su. Čak im je, i sama bacavši komadiće hrane, davala primer. Ne govorim ovde o nekoliko mrvica, već o komadima koje golubovi nisu mogli da pojedu. I ostavljali su ih tamo gde mališani treba da se igraju.


Nakon završenog obroka, njena deca su krenula ka toboganu. Isuviše veliki da bilo šta rade u parku, popeli su se malenim stpenicama, prljavim rukama od sosa dirali šarene tarabice, sišli i krenuli ka kapiji.  Majka im je nešto rekla na meni nepoznatom jeziku, i uputila se ka izlazu.

Otišli su i ostavili prljavštinu iza sebe. Beba se popela na tobogan i dirajući tarabice okolo, pokazala mi ostatke sosa na prstićima. Malo je reći da sam bila ogorčena. Nisam neka čistunica i mislim da svako dete treba da unese dnevnu dozu bakterija, ali takav bezobrazluk i nekultura zaista su me ostavili bez teksta.

Ne, dragi moji, nisu ta deca kriva. Krivi su roditelji. Oni su dužni da im svojim primerom pokažu i ukažu šta treba, a šta ne treba da rade. Deca su ta koja mogu da pogreše, naravno. Ali na greškama se uči. Ako, naravno, imaju od koga.

Naslov - Duško Radović









28. октобар 2015.

"Tamo daleko" uz Mininu organizaciju, Jeleninu maštovitost i Dorjaninu gibanicu


Iako već tri godine živim van Srbije, priznajem, nisam nostalgična.

Odluku da tamo živim donela sam sama. Sa svim „za“ i „protiv“ elementima. Hvala Bogu, tu su savremeni načini komunikacije, pa mogu kad god poželim da se čujem ili vidim sa svima koji mi tog trenutka nedostaju. Naša muzika, filmovi, serije, emisije, novine – sve postoji i online. Na Facebook-u mogu da saznam sve novosti o onima koji mi nisu toliko bliski.
 
Ono što mi možda ponekad nedostaje je hrana, ali i tu se snađem i snabdem većim količinama kad neko dolazi. Ili, pokušavam da budem kreativna i sama napravim ako već ne mogu da pronađem i kupim.

Poznajem nekolicinu naših ljudi. Višegodišnja putovanja na relaciji Beograd-Atina-Beograd učinila su svoje, pa sam sebi sličnim devojkama često bila vodič kroz aerodromske i avionske peripetije. Na studijama sam takođe upoznala jednu našu devojku, a preko bivše koleginice s posla njenu drugaricu, koja mi je bila od velike pomoći na početku. U zbiru, recimo da poznajem 6 devojaka/žena koje govore srpski i sa kojima sam manje-više često u kontaktu.
 
 
Nisam se lažno nadala da ću ovde pronaći najbolju prijateljicu, mada se ni s tim nikad ne zna. Provoditi vreme sa onima koji večno kukaju nad sudbinom i ogovaraju državu iz koje su ili u kojoj sada žive nije mi padalo na pamet. Često čujem da je to omiljena delatnost naših ljudi koji žive tamo negde.

Nisam ni od onih zadrtih koji ni posle xyz godina života u inostranstvu ne znaju jezik zemlje u kojoj su odlučili da žive. Takozvane „srpske večeri“ i slična okupljanja, gde bi svi od Silvane do Nirvane skakali uz hitove Mitra Mirića i sličnih bih verovatno propustila. Ipak, ukoliko bi neko organizovao nešto što bi me interesovalo i uklapalo se u moj raspored, možda bih i otišla.
 
Baš tako nešto desilo se jedne septembarske nedelje. Mina, koju sam upoznala preko Tijane i sa kojom sam razmenila nekoliko poruka, predložila je da se mame iz Srbije i nihova deca sastanu jedno popodne. Lepa ideja i inicijativa, na lepom mestu. Malo je falilo da se oblaci koji su se baš to popodne navili nad Atinom sve pokvare. Ipak, Beba i ja se nismo dale pokolebati. Htele smo da upoznamo naše drugarice po jeziku i njihove mame.

Sa nama je pošao i tata, iako je znao da će se verovatno ubiti od dosade. Mislim da ga je ipak malo interesovala ta srpska dijaspora, a pomislila sam da, ukoliko se baš zapričam sa nekom mamom, ne bi bilo na odmet da malo pričuva Bebu.
 
 
Stigli smo maltene poslednji. U prelepom parku, našu grupicu preopoznali smo po jeziku. Smeh i žamor čuli su se daleko, kako to obično bude kada se mi naši okupimo. Nisam znala nikoga, ali sam, na sreću, Minu prepoznala sa slike. Srdačno se nasmejala ali nismo mogle baš da se ispričamo. Naši mališani videli su ogroman travnjak, lopte, igračke koje su druge mame ponele sa sobom, pa je trčanje svake za svojim detetom moglo da počne.

Bilo mi je baš drago što ću upoznati naše mame, ali sa druge strane većina njih se već poznavala. Malo sam se i postidela, priznajem.  Ipak, Beba je učinila prvi korak za mene. Trčeći za decom, jer je bila najmlađa, redom sam upoznavala prvo decu, a kasnije i njihove mame. Nije bilo važno što su bili različitog uzrasta – dečaci i mahom devojčice zajedno su se igrali, pravili, bojili, pričali.

Zaista sam bila oduševljena nivoom znanja srpskog jezika kod starije dece. Dve devojčice oko 10 godina starosti, srpski su pričale perfektno, bez ikakve mogućnosti da neko ko ne zna da su se rodile i žive u Grčkoj pomisli tako nešto. Njihova mama mi je rekla da to zahteva određeni rad, jer nije to baš tako lako kao što drugi misle. Zaista sam joj se divila na uloženom trudu, jer je bilo lepo čuti koliko su bile ponosne što razumeju sve prisutne koji govore maminim jezikom.

Različite godne, različita interesovanja, pogledi na život...Ipak, bilo je lepo čuti iskustva drugih mama. Pale su razmene recepata, razmena telefona za buduću saradnju, a Beba je zapala za oko jednom Borisu... O teškim temama se nije govorilo. Nije bilo ni mesto ni vreme.

Dok se polako smrkavalo, počela je i mala gozba, jer su vredne ruke mama po nešto i umesile. Deca su se tome najviše radovala, pa su aktivnosti na travi i vožnju trootineta zamenili plastični tanjirići sa pitama i mafinima. Za Borjankinu pitu sa sirom ubrzo je nastala prava pomama - tražilo se parče više. Što reče jedna Jelena, prava naša srpska gibanica!


Priznajem, možda sam mogla da upoznam i neku mamu više. Vreme je ipak brzo prošlo. Verujem da će se okupljanje ponoviti, a ja imati osnovu – nekoliko mama ću već poznavati sledeći put, pa će biti lakše. Mina je obećala da će pokušati da nas okupi ponovo. Ali, ovaj put na piću, bez dece, da se i mi mame malo ispričamo.

29. септембар 2015.

Kako se potraga za krastavčićima na atinskoj pijaci pretvorila u lekciju iz marketinga


Opis događaja
 
Još jedan petak i još jedan „cirkus“ u našem naselju. Dolazi pijaca!

Da pojasnim - u Atini ne postoji posebno mesto koje mi znamo kao pijaca. Svako naselje ima svoj dan kada pijaca - dolazi. Kažem dolazi, jer se od ranog jutra zatvara jedna velika ulica opredeljena za to, gde se postavljaju tezge i izlaže roba. Okolne ulice pune su parkiranih kamiona, malih i velikih, a vredne ruke prodavca iznose robu i pripremaju se za prve mušterije. Obično one starije, koji krenu u jutarnju šetnju, jer je posle ili vrućina ili gužva, što im obično ne odgovara.
 
 
Svaki prodavac zna svoje mesto i postavljanje ide relativno brzo. Oni koji žive u pijačnoj ulici automobile pomeraju veče pre, jer za njih do 16h toga dana nema mesta. Nakon isteka vremena za pijacu, ulica se čisti i već oko 17h onaj ko ne zna, ni po čemu ne bi mogao da primeti da se tu celog dana nešto prodavalo. Samo miris ribe, koji verovatno ne odlazi tako lako, mogao bi onima sa oštrijim njuhom da izazove sumnju...
 
 
Opis situacije

Kao i svakog petka, Beba i ja krećemo u nabavku. Ujutro su cene najviše, a kako dan odmiče padaju, pa nismo baš prve mušterije. U zavisnosti od Bebinog rasporeda i raspoloženja, obično dođemo oko podne, kada je prvo spuštanje cena na redu. Taj događaj prati velika buka sa tezgi, jer svako želi da obavesti da je na redu ono što bi prodavci u radnjama nazvali promotivna ponuda. Ili recimo „happy hour“. Imam utisak da se galama baš i nije svidela grupi Nemaca, koji su očigledno prvi put došli na pijacu. Ali, navićiće se. Kao i svi mi kojima je grčki temperament na početku malo čudan. Japanka koja je u redu ispred mene čekala da kupi jaja, već zna i da ih naručuje na grčkom :). Zato se na galamu, posle prvog susreta, više gleda kao na atrakciju bez koje grčka pijaca ne bi bila to što jeste.


Za mene je pijaca već uobičajena rutina, pa me određeni prodavci, od kojih svake nedelje kupujem namernice, u prolazu pozdravljaju sa „kalimera“. Desi se ponekad da ipak poželim nešto drugačije, pa pogledam i druge tezge. Uzmem kesu, izaberem sama šta mi se dopada, dam prodavcu da izmeri, platim i to je to.
 
 
Opis zadatka

Zadatak za ovaj petak bili su – krastavčići. Naime, jedna od stvari koja mi nedostaje u Grčkoj zimi su kiseli krastavčići. Neki od velikih stranih marketa ih imaju, ali stavljaju neke čudne začine, pa mi se ukus ne dopada. Zato sam rešila da ove godine probam sama da ih napravim, po maminom receptu.

Međutim, krastavčića nema nigde! Bar ne onih sitnih. Taman kada sam pomislila da ću se ipak vratiti praznih ruku, ugledam ih na jednoj tezgi. Tezgu sam i ranije zapazila jer je ogromna, mahom puna zeleniša, a prodavac je uvek isti - jedan visoki mladić sa ogromnom bradom. I uvek je gužva. Iskreno, baš ne bih da stojim pola sata u redu za peršun ma koliko da je dobar (peršun je u ovom slučaju pojam za sve zeleniše) pa sam je nekako uvek zaobilazila. Ali šta ću, trebaju mi krastavčići, a tu ih jedino ima.
 
 
Odnos sa kupcima - primer 1, prvi deo

Onako s Bebom, koja je sa prethodne tezge uzela paradajz i gricka (znači zabavlja se i ne buni se da joj je dosadno) parkiram kolica u jedan ugao. Kao i na svakoj tezgi, zatražim kesu - prodavac ne odgovara. Zatražim drugi put – opet ništa. Rekoh, možda dečko ima previše posla. Priđem mestu gde su kese i uzmem sama. Pogledao me i ništa nije rekao. Polako biram krastavčiće i stavljam ih u kesu, iako me čudi što svi čekaju i niko ništa ne bira.

Između mene i reda, gura se jedna Grkinja.

-„Koliko je rukola“?
-„50 centi“.
-„U redu, uzeću jednu vezu“.
- „Gospođo, zamolio bih vas da sačekate u redu“.
- „Naplatite vi meni odmah. Evo, imam 50 centi“, odgovara mu gospođa koja očigledno ne može da čeka.

Pruža mu 50 centi i navaljuje da ih uzme. Pogledao je onako ispod oka i uzeo novac. Njegov pogled govorio je da ga nekulturni uvek iznova iznenade.

Sa kesom krastavčića u rukama stala sam u red. Bila sam četvrta i posmatrala kako se stvari odvijaju. Svako je prodavcu rekao šta želi, a onda je prodavac, sam, sa rukavicama na rukama, uzimao najbolje proizvode, dodatno ih obrađivao da nemaju dugačke drške, propali plod, loš list...
Nije mi trebalo mnogo da ukapiram da sam traženjem kese i samoposluživanjem i ja bila od onih nekulturnih, koji ne umeju da sačekaju...

Kupci su uzimali po više stvari, a prodavac je strpljivo birao najbolje, stavljao u kese, a zatim ih odnosio do kupca i odlagao u njihova kolica. Usluga na nivou, mušterije sve neki fini, probran svet.

Kada sam gospođu ispred mene pitala zašto je tezga toliko popularna, rekla mi je da dečko koji prodaje uglavnom uzglaja organske proizvode, da je kvalitet odličan i da ona, i pored toga što je uvek gužva, čeka svakog petka. Na to se nadovezala i gospođa iza mene komentarom da, kad prodavac donese paradajz, cela tezga miriše, a ukus je kao onaj nekad. Pomislih možda bih za paradajz i sačekala, ali peršun je peršun - lepo je što je kvalitetan, ali ako na to izgubim pola dana čekajući...
 
 
Odnos sa kupcima - primer 2

Beba je bila dobra, a i mene je zabavljalo da posmatram ovaj, za mene, novi pristup prodaji proizvoda na atinskoj pijaci, kao i takmičenje ko će više kesa sa tezgde da ponese. U međuvremenu, prodavačica sa tezge do, pita me želim li njen paradajz.

-„Ne hvala gospođo, ja volim sitniji“, odgovaram.
-„Imam ja i sitniji, evo pogledajte“, počinje da me ubeđuje i pokazuje paradajz srednje veličine.
-„Hvala vam, ali ja volim baš onaj sitan“, ljubazno odgovaram.

Nakon 30 sekundi rekla mi je da pomerim kolica sa Bebom jer joj zaklanjaju 5 centimetara tezge. Malo je reći da sam poludela! Stavila sam deo kolica sa te strane, jer je sa svih drugih bilo sunčano. Nisam joj rekla ništa. Pomerila sam kolica i Bebu stavila na sunce. Otvorila sam suncobran koji je zauzimao dosta prostora i konstantno sam morala da manevrišem, ali šta sam drugo mogla.

Tim potezom gospođa prodavačica izgubila je nekoliko mušterija u startu. Svi koji su čekali sa mnom u redu zgrozili su se na njen kometar.

 
Odnos sa kupcima - primer 1, drugi deo
 
Uto dođe red na mene na tezgi na kojoj sam čekala. Pružam kesu s krastavčićima i unapred se izvinjavam što sam ih sama birala. Objasnim da je to ono na šta sam do sada navikla.

Već u 11.30h (pijaca traje do 16h) na tezgi nije ostalo skoro ništa...
 
Nema problema“, kaže mladi bradati dvometraš. „Sam biram zato što jedino kada svaki proizvod prođe kroz moje ruke, budem siguran da sam mušteriji dao najbolje“.

Počinjem da se vadim da sam sama birala i zato što mi trebaju baš sitni krstavčići za nešto što spremam. Interesovalo ga je šta je to tačno, a onda sam mu objasnila da mi u Srbiji nemamo povrće cele godine, tako da salatu kiselimo da bismo je imali zimi.

Dok sam govorila, primetila sa da nešto pakuje u kese. Uzela sam i vezicu nane, uz već odabrane krastavčiće, pružila novac, a on meni moje kese. Zatim mi je dao još tri. Stavio je paprike, peršun, mirođiju, salatu i pružio Bebi šargarepicu. Rekao je da je to poklon od njega.

 
Zaključak 

Bila sam iznenađena. Pomislila sam na prodavačicu koja mi je rekla da sklonim kolica s Bebom jer joj zaklanjam tezgu i ovog divnog mladića. Prodavačicinoj tezgi, za 20 minuta koliko sam stajala u redu, nije prišao niko – na njegovoj je čekalo 10 ljudi. Dečko koji sam proizvodi ono što prodaje, insistira na kvalitetu, ali i na – usluzi. Na pijaci bar 40 tezgi prodaje peršun po istoj ceni, ali gužva je kod njega. Zato što je drugačiji, ceni mušterije i ume da ih privuče.

Važno je imati kvalitetan proizvod, ali možda još važnije – umeti da ga plasiraš. I na pijaci. Zato ću ja, od narednog petka, za peršun ipak čekati u redu...