28. април 2015.

Da li su Grci zaista lenji?

Prema mnogim stvarima imamo predrasude, pa tako, recimo, prema nekim nacijama gajimo više, a prema nekim manje simpatija. Dok su Nemci hladni i radni, Italijani zavodnici, a Englezi rezervisani, Grci su mahom okarakterisani kao naša braća, ali i kao neradnici.

O pričama da su Grci lenji čula sam i pre nego što sam se ovde doselila. Radeći u grčkoj banci u Beogradu, svaka kriza, štrajk, negativna vest o toj zemlji odražavala bi se na poslovanje banke, pa smo se tako naslušali svega i svačega. Od toga da radno vreme u Grčkoj traje svega nekoliko sati, da vozači autobusa primaju dodatak za svako pranje ruku, pa do „opštih mesta“ o 14-oj plati i ranom odlasku u penziju.

Sa takvim „predznanjem“ zaposlila sam se u Atini u jednoj multinacionalnoj kompaniji, kojoj je ova kancelarija neka vrsta predstavništa za srednju i jugoistočnu Evropu. Naravno, tu potpadaju sve naše ex republike i još oko 15-ak zemalja , pa je i šefovska struktura internacionalna. Mojoj šefici Grkinji šefica je Hrvatica, njoj je šef Indijac, a njemu Grk. U kancelariji ima oko 70 zaposlenih, mahom Grka..
 

 
Prvi dani nakon dolaska protekli su, kao i u skoro svakoj firmi, u upoznavanju, što sa kolegama, što sa poslom, zatim u treninzima na kojima sam se upoznala sa time čime se koji sektor bavi, tehničkim stvarima oko kompjutera, sistema, programa.

A onda je krenulo ludilo!

Priznajem, ja sam neko ko obožava da radi. Ako me posao interesuje, a imala sam sreće da uvek radim takve poslove, mogla bih danonoćno da sedim u kancelariji. Veoma sam odgovorna, tako da što mogu danas, završavam danas. Ali toliki obim posla tokom svoje skoro 15-ogodišnje karijere nisam videla!

Radni dan obično počne između 9h i 9.30h. Sačeka me oko 70-ak nepročitanih mailova. Moja šefica ih šalje do 1h ujutro i počinje ponovo oko 6h ujutro. Ako ih ja imam 70-ak, možete da zamislite koliko ih ima ona. Jednog dana sam sedela kod nje u kancelariji, nešto mi je objašnjavala. Mailovi su joj stizali na svakih 30-ak sekundi. To zaista nikada nisam videla! Ako ima sastanak koji traje recimo 2 sata, mailbox joj je pun, sa preko 150 nepročitanih mailova. I sve je, naravno, hitno i za juče.

Na moju sreću, neke osobine koje imam pokazale su se kao ključne i samo to je bio razlog što sam uspevala da se uklopim. Da, recimo, nisam talentovana za multitasking, verovatno bi od stresa bila na nekoj klinici već posle nedelju dana. Bilo je i onih koji su ili sami odlazili, jer nisu mogli da se nose sa stresom i količinom posla, ili se jednostavno nisu uklopili jer nisu bili brzi, spretni, dovitljivi, uporni, vredni ili nešto šesto.

U 19h kancelarija izgeda kao u 11h, dakle svi su tu, sede ispred svojih računara. Tek negde oko 20h ljudi polako kreću kućama. Naravno, sa laptop-om u rukama, jer su se mailovi nagomilali, a sutra će stići novi. Jedno propušteno veče i sutra nema šanse ništa da se stigne.
 
 

Nemojte pogrešno da me shvatite, niko nikog ne tera da sedi do 20h i nosi posao kući. Jednostavno, da biste stigli da iole sve završite, to je jedini način. Svi znaju da posao mora da se završi, a ima ga toliko da jedan prosečan radni dan, na žalost, nije dovoljan.

Hvala Bogu, dobro sam se osećala tokom trudnoće, pa sam radila do sredine 9-og meseca. Tako sam htela, jer bi mi kod kuće, sa stomakom do zuba i spoljnom temperaturom od preko 40 stepeni bilo neopisivo dosadno. I tada sam ostajala do 20h na poslu, vikendom išla na događaje koje je firma sponzorisala, dakle radila sve kao da nisam trudna. I ne samo ja, još dve koleginice po stomacima su se identično ponašale.

U Grčkoj trudničko bolovanje traje 2 meseca. Dakle, ako je sve u redu, od 7-og meseca možete da ne radite. Porodiljsko odsustvo takođe traje 2 meseca. Dakle, kada vaša beba napuni 2 meseca, vi treba da se vratite na posao. Uglavnom se zaposleni i poslodavci dogovaraju da, recimo, rade duže, do 9-og meseca, a da posle imaju ta 2 meseca više sa bebom.

Ukoliko se poslodavac složi, porodiljsko može i da se produži, ali samo ako to sebi možete da priuštite. Mesečna naknada u tom periodu je manja od minimalne plate, tako da ako muž ima mogućnosti da sve vas izdržava, vi ste srećna žena. Koleginice su se mahom vraćale kada su im bebe imale 5 meseci. Najpre zbog finansijskih razloga, a i posao vas čeka, pa često u tom periodu nema zamene, već vaša koleginica ima duplo više posla i jedva čeka da se vratite.

Od svih koje ovde poznajem, čujem slične priče. Radi se od jutra do mraka. Što zbog krize, što zbog poslodavaca koji koriste situaciju i nameću sve više posla, dok je ljudi sve manje. Ni od plate se nećete ovajditi, naročito ako ste se zaposlili u poslednje 2, 3 godine. Sve više je onih koji su angažovani na ugovor, što znači određeno vreme i mogućnost poslodavca da vas otpusti kad hoće. Dakle, nije ni ovde sve tako bajno.

Možda državni službenici imaju više sreće. I možda su to oni lenji Grci, koji zaista rade po nekoliko sati, sa nekim suludim naknadama. Mogu samo, u ime onih koje znam, a koji dan vide samo kroz prozor, da kažem – blago njima!

24. април 2015.

„Blago tebi, tebi će ćerka doneti čašu vode na kraju“


Jedan od načina informisanja nas, majki koje živimo u inostranstvu, su i različite Facebook stranice. Moram da priznam da je jedna od boljih, koju skoro svakodnevno pratim, ona namenjena mamama strankinjama koje žive u Atini. Nema reklamnih postova, promovisanja svakakvih čuda, već mame jedna drugoj pokušavaju da pomognu, daju savet, pronađu rešenje.

Pitanja zaista ima svakakvih – od toga gde nabaviti balone za bebino krštenje, kako i gde provesti vreme sa decom , do preporuka advokata za razvod braka. Do sada nisam naišla na pitanje na koje onaj ko ga je postavio nije dobio smislen i pravi odgovor.
 
 
Ovakva interakcija više je nego korisna, naročito za one kao ja, koji nisu baš vični bebi i dečjim temama, pa tu uvek nađem nešto zanimljivo, a često i sama pitam. Međutim, danas mi je nešto drugo zapalo za oko. Jedna mama, koja neverovatno slično misli kao ja, postavila je pitanje drugim mamama šta misle, kako bi njihov život izgledao da nemaju dece? Dala je primer svojih školskih drugarica koje su još uvek slobodne i koje, kako to ona vidi, uživaju u životu. Odgovori, njih oko 60-ak, su različiti, mahom tipa „deca su naša radost, šta bismo bez njih“. Međutim, jedan, postavljen pri kraju, naveo me je na razmišljanje - tata, Grk, rekao je da ima troje dece, prva je ćerka (druga dva sinovi) i da je srećan što je ima, jer je ona ta koja će mu doneti čašu vode na kraju.

Često slično razmišljenje čujem i od svog muža, a neretko i rečenicu: „On živi u inostranstvu, ali vratiće se jednog dana da pomogne roditeljima. Pa neće valjda same da ih ostavi?“.

Da li je to generalno povezano sa Grcima ili ne, tek mišljenje je da će deca na kraju, kada ostarimo, biti tu da nam pomognu, saslušaju nas, prave nam društvo, kupuju namernice i lekove i daju nam tu čašu vode, kada sami ne budemo mogli.

Meni to nekako zvuči previše sebično!  Ja svoju ćerku nisam rodila vodeći se mišlju da će neko biti sutra tu, da mi pomogne. Tako nešto mi nije ni palo na pamet! Ipak, kada čujem slična razmišljanja, zapitam se da li roditelji zaista žele da imaju decu samo zato da bi, kada im zatreba, neko bio tu, da im se nađe? U svetu u kome živimo, i ne znamo ni šta će sutra da se desi, treba li da ograničavamo svoju decu, sebično ih vezujući za sebe, jer ako negde odu, ko će ostati sa nama? Tešimo se da, ako odu, tamo negde niko neće kao mi da se stara o njima, a podsvesno se sebično pitamo: „Kada ćemo mi da ih viđamo? Mi, koji smo godine života uložili u njihovo odrastanje? Zar nije bolje da ostanu kod kuće, u gradu ili državi u kojoj su se i rodili? Ok, možda neće videti svet i zaraditi za lep život, ali biće blizu kad im zatrebamo, a onda i kada oni nama zatrebaju“.
 
 
Ja tako nisam odgajana. I sestra i ja imale smo svu slobodu i mogućnost da same izaberemo svoj put. Roditelji nas nikada na tom putu nisu sputavali. Na kraju, ni ja ne živim blizu svoje mame, tako da ko zna gde će jednog dana moja ćerka živeti. Nije li suludo očekivati da će večno biti uz mene, i da će se, kada mi bude trebalo, ona pojaviti i rešiti sve moje probleme?

Ne, ja ne želim da je sputavam, kao što ni mene niko nije sputavao. Šta god da odabere i gde god da je ona srećna, ja ću biti još srećnija. Ako je to blizu nas, njenih roditelja, ok, ali ako odabere da ode, ja ću je svestrano podržati. Kao što su moji roditelji podržali mene.

E sad, videćemo kako ćemo tata Grka ubediti za tu čašu vode. Nadam se da ćemo on i ja ostariti zajedno i moći jedno drugom da je poslužimo. Pa makar u ćerkinoj sreći i unučićima i praunučićima uživali preko Skype-a. Mada će do tada i nešto pametnije izmisliti, sigurna sam!

21. април 2015.

Uvek može gore - od letovanja do noćne more

Iako sam jedno veoma društveno biće, retke su osobe koje mi baš baš prirastu za srce. Horoskor kaže, a ne laže, da moram i mnogo da izanaliziram, da bih uopšte potencijalno prijateljstvo uzela u razmatranje. I ne samo prijateljstvo, često kažem da mi i za kupovinu hleba u supermarketu treba bar jedno pola sata. Dakle, u mom slučaju, analiza zahteva puno vremena...

Koliko mi je čudno da odmah, bez analize, kupim majcu koja mi se dopala na prvu loptu, tako mi je čudno i da nekog zagotivim, a da ga nisam ni upoznala. To mi se desilo pre neku godinu, na plesu, kada sam, doduše površno, upoznala Ivanu i nedavno, kada sam počela da pišem blog. Napisah post, Dara ga vide, svideo joj se, podelila ga je (poseta mom blogu skoči do meni nezamislivih granica-Dara mi je tada bila kao premija na lutriji) i tako poče ova naša neobična razmena sličnih energija. Duboko verujem da kroz način na koji neko piše može mnogo toga da se sazna, pa sam tako Darom više nego zadovoljna, a njen blog CaraDara pomogao mi je da mnogo toga saznam, na momente joj se divim i neretko do suza nasmejem.
Elem, nakog mojih neslavnih prazničnih provoda, pomislih kako li ću skupiti hrabrost da s bebom odem na letovanje. Dara, majka dvoje dece, uverila me je da – može i gore. Ovo je njena priča sa jednog, verujem, nezaboravnog letovanja.
 
 

 
Bliži se vrijeme ljetovanja ili bilo kakvog odlaska od kuće, proljetni praznici su tu. Ljepota. Kad imate bebu, potrebno je imati na umu da vam odmor sad ne zavisi samo od novaca i slobodnih dana – zavisi od njih.
Ljetovanje ili bilo kakav put sa bebom obično se može svesti na neplan. Možete vi planirati u detalje ali najčešće tako ne bude. Zbog ove zakonitosti, u danima sprovođenja tih neplana smislila sam i formulu za ovo roditeljsko stanje. P(a)=1/B
Sad kad smo uzeli u obzir ovu formulu i prvo dijete koje je malo, onda možemo dalje. Ivana me je pitala da joj opišem svoje prvo ljetovanje sa bebom pa sam odlučila da joj napravim neki miks „najsvetlijih momenata“ puta koje nisam zaboravila. Znate već za onaj čudni i prijekopotrebni princip rada mozga – zaboravlja loše momente a pamti lijepe i ugodne, pa onda kad gledate sve te idilične slike, a većina su sad idilične zahvaljujući brisanju slikanja dok ne dobijemo neku savršenu,  sa mora ili planine ni ne dovodite u pitanje uživanje i ljepotu odmoru. Da, super vam je što ste skupa ali opet...
Uglavnom, prvo ljetovanje kod nas je bilo za pamćenje. I to ne baš ugodno ali preživjeli smo.
Muž i ja volimo ići lagano, da uživamo u putovanju. Kod nas nema onog jurcanja pa da kasnije pričamo kako smo u rekordnom roku stigli negdje. Jok.
„Vidi što je lijepo mjesto. Hoćemo popiti kafu?“ tako kod nas izgleda put.
Pa onda stanemo da se slikamo i tako dalje.
Tako smo i putovanje na more upristojili po sopstvenoj mjeri. Išli smo na hrvatsko primorje jer nam je blizu, a preko interneta sam našla odličan smješta. Sa vlasnikom sam se izdogovarala o svemu i dogovoreno je da ćemo stići poslijepodne.
Mi smo stigli oko 7, ljeto je, dan. Ljepota. Smještaj super. Gazda je imao malo čudnu priču ali sam ja to pripisala svojoj struci i još sam mislila u sebi kako nisam normalna što tako analiziram ljude. Međutim... 
 Krenuli smo da unosimo stvari, da „useljavamo“ u naš apartman da bi smo nakon par minuta, sa sprata iznad čuli buku. Zgledali smo se i prokomentarisali kako su neka djeca sigurno iznad. Međutim, gore nije bilo djece.
Gazda je ipak bio malo čudan. Buka je bila sve jača, čula se i neka lomljava. Uozbiljili smo se. Nismo znali šta da radimo pa smo se zaključali. Vrisak i tišina. Zapomaganje. Mislim da mi je to bilo najdužih 15 minuta u životu. Nedugo za tim čule su se sirene. Kola Hitne pomoći su došla, a potom i policija. Odjednom smo postali dio grozne situacije sa kojom nismo imali veze. Čovjek je skočio sa balkona. Preživio je. Sve je bilo u redu koliko je moglo biti. I šta sad? Od ljetovanja smo došli do pokušaja sucida i to sve sa malom bebom. Mrak je skoro pao a mi u apartmanu bez vlasnika i to kakvog vlasnika.
Ići dalje? Kupiti stvari što prije? Da. To smo uradili. Nismo htjeli ni ostati u tom mjestu već smo otišli u  susjedno. Uspjeli smo naći smještaj. Trebalo nam je nekoliko dana da dođemo sebi iako nas je beba natjerala da se brzo saberemo. Možda nije post kakav ste navikli kod Ivane, ali ovo je istinita priča. I to se dešava pa vam samo hoću reći da nekad treba poslušati unutrašnji glas.
Sad nam je ovo jedna od priča koju prepričavamo sa prijateljima i drago nam je što su svi iz nje izašli živi i manje-više zdravi.
U slučaju da vas ipak zanimaju konkretne stvari povodom ljetovanja sa bebom preporučujem dva teksta koja su nastala u vrijeme dok je starije dijete bilo skroz malo. To su: 5 stvari koje treba imati na umu prije ljetovanja sa bebom i Još 5 stvari koje treba imati na umu prije ljetovanja s bebom
Stavke možda nisu primjenjive za sve ali vam sigurno mogu dati ideju na šta obratiti pažnju kad idete na odmor. Ovo što se nama desilo, ne događa se baš često.
Nadam se da ćemo se mi ipak lepo provesti ovog leta. A i Dara. 

 

 

 
 
 

15. април 2015.

Kada se praznična idila pretvori u „idilu“

Do nedavno, za mene su praznici uvek značili - idilu. Bez navodnika. Dok sam bila dete, to znači da mogu napolje, nema škole, svi drugari su tu ili, ako negde otputujem, upoznajem nove. Dok sam radila, obično poslednje nedelje pred praznik bude malo opuštenije jer svi znamo da se bliži nekoliko prazničnih dana koje ću provesti onako kako želim.

A onda je došla beba. I vreme da svoju prazničnu idilu stavim pod navodnike.

Sve je počelo polovinom decembra. Pripreme za prve Božiće (po oba kalendara ) i prvu Novu godinu sa bebom su uveliko u toku. Nadobijasmo se poklona, jer ovde u Grčkoj za Božić, porodično, svako svakom kupuje poklone. Ok, od kad je beba ušla u naš život, na nas retko ko misli, ali dobili smo po nešto, ne mogu da se žalim. Ipak, bebini su prednjačili i iskreno, bili su najlepši - prvi ukras sa bebinim imenom, prvi božićni bodić, pa onda odelce Deda Mrazice, gomila igračaka... Pošto je na sreću moja mama bila kod nas na ispomoći, mogli smo da planiramo i da negde izađemo i tako dočekamo što Božić, što Novu godinu. A ja radosna zbog konačnog izlaska, odbrojavala sam dane, smišljala odevne kombinacije i mesta gde bismo mogli da odemo i polako upadala u prazničnu euforiju. Ali, ova idila kratko je trajala. Beba se razbolela. Kašalj, curenje nosa, temperatura. Umesto u kupovinu haljine, uputila sam se u nabavku inhalatora, izvlačivača slina iz bebinog nosa, filtera i ostalih pomagala za koje do tad nisam ni znala da postoje! Treba li da napomenem da spavanja nije bilo, jer beba još ne kapira da osim na nos može da diše i na usta?

I tako oba Božića i Novu godinu kao zombiji provedosmo kod kuće. Poslednjeg dana decembra sam se kao malo doterala, da se osećam malkice bolje, čisto da ne izludim skroz.

Sledeći veći praznik – Uskrs. Juhu, nekoliko neradnih dana i odličan povod za planiranje našeg prvog putovanja s bebom, pomislih. Pošto sam ja mama meni najviše treba odmor, pa mi nije dugo trebalo da shvatim da je pravi odmor od svega jedan lep spa hotel na plaži, sa hranom uključenom u cenu. Masaže, relaksacija, lepo vreme i ja u najboljem izdanju. Muž je odluku prepustio meni, jer je ovo trebalo da bude moj praznik, pa su se u užem izboru našla dva hotela. Odlučila sam se za bliži, na oko sat ipo vremena vožnje od Atine.


Još od marta počela sam da odbrojavam dane. Na jednoj fotografiji spa centra našla sam idealnu ležaljku između zatvorenog bazena i đakuzija i svaki put, kada mi je bilo teško, pomislila kako ću još malo da uživam u njoj. Kupaće kostime stavila sam na vidno mesto da me podsećaju na taj momenat.

Dolazak dana za polazak doneo je višesatne pripreme. Pošto sam danima pravila kombinacije u glavi, svoje stvari sam lako spakovala. A onda je na red došla beba. Znali smo da će biti puno stvari, pa smo uzeli najveći auto u familiji. Veći od njega je samo kombi sa sedištima napred. Pakovanje bebinih stvari izgledalo je kao odlazak na pusto ostrvo– spakovala sam sve od garderobe do kašičice za jelo. Nekako sam ipak najviše brinula zbog hrane, pa sam za svaki slučaj spakovala blender, šerpice, voće, povrće...Kao da u hotelu toga nema, a ni prodavnice u blizini. Osećala sam se kao paradajz turista, ali rekoh-da ne brinem. Naravno, našlo se tu i još brdo nepotrebnih stvari, ali tako je to valjda kad s bebom idete na put, prvi put.

Čim smo stigli i smestili se, otišla sam da pronađem svoju stolicu. Tog dana u njoj sam mogla da uživam samo sat ipo, ali nema veze. Dani su predamnom, pomislih. Konačno-moja idila.

Nakon spa uživanja, večera kakva se poželeti može! Najvažnije-nema spremanja, nema pranja sudova! A onda lagana šetnja, za vreme koje je beba zaspala, a muž i ja popili piće u jednom od obližnjih barova.

Budimo se sutradan i moja idila pretvara se u „idilu“. Bebi je oko krvavo crveno! Pojma nemamo od čega, ali izgleda jezivo! Ona kreće histerija, odlazak kod doktora i već naslućujete pakovanje i povratak. Više nam nije bilo ni do čega i rešili smo da se vratimo kući.

Beba je bolje, a meni je ostalo samo da svoje kupaće kostime vratim na mesto i pokušam da se i psihički oprostim od moje stolice...I ponadam se da ćemo više sreće imati sledeći put...

9. април 2015.

Moje 4

Bliži se Uskrs, praznik koji većina obično provodi sa porodicom. Za Uskrs su vezani mnogi običaji, pa je radost u kući zagarantovana, a razne aktivnosti čine ga jednim od omiljenih praznika. Naravno, mahom svi uživaju i u 2 neradna dana, što sa vikendom ukupno čini 4 – dovoljno za kratak predah.

Moje 4

Mene Uskrs, međutim, podseća na nešto drugo. Ta 4 dana, plus dani oko 1.maja, ako im Uskrs bude blizu, najčešće sam provodila sa moje 4 drugarice, negde. Lepo, prolećno vreme i neradni dani za nas su bili idealna prilika da negde otputujemo, nešto vidimo i uživamo. Rekla sam već u jednom od postova da obožavam putovanja, tako da sam svaku priliku, zajedno sa moje 4, koristila da otkrijemo nešto novo.

Moje 4 su moje verne saputnice, prijateljice, savetnice, rame za plakanje, društvo za sreću. Pronašle smo se na različite načine i ostale verne jedna drugoj evo već skoro 2 decenije. Nema proslave na koju nismo zajedno otišle, posla na kome nismo jedna drugu preporučile, letovanja koje nismo zajedno provele. Kafa posle posla, tradicionalni nedeljni odlazak u Ceger, svakodnevno po 100 puta zvanje telefonom. - sex i grad u našem izvođenju!

Majorka
Vreme pre i posle Uskrsa je obično bilo vreme planiranja. Pre Uskrsa za prolećno putovanje, a posle Uskrsa za letovanje, koje smo sve željno iščekivale. Ponekad se dešavalo da i na poslu razmenjujemo mailove, zbog čega sam jednom prilikom imala i problem, ali sve se to zaboravi. To iščekivanje, biranje, razmišljanje, čekanje da se druga smisli, bodrenje da šefica kaže „da“ za odmor u planiranim datumima – sve su to bile slatke muke sa kojima smo se mesecima susretale.

Rim, Sicilija, prelepa Španija, Dubai, Grčka uzduž i popreko samo su neke destinacije na kojima smo same ili sa još nekim delile sunčano vreme, kafu na plaži, izlazak u barove, posete muzejima. Obično smo birale da idemo tamo gde nema puno naših, nekako nam je bilo interesantno da destinaciju obiđemo među prvima. I da možemo da ogovaramo, a da nas niko ne razume. Nismo mi neke tamo bogate da odsedamo u skupim hotelima, ali smo shodno budžetima uvek nalazile način da se lepo provedemo i nešto naučimo i vidimo. Ima li šta lepše od sedenja na Španskim stepenicama, okružen prelepim ciklama cvećem i turistima iz celog sveta? Ne košta ništa, a znači mnogo.
 
Rim
Već evo dve godine, koliko sam jedno 1000 km daleko od njih, ne prođe Uskrs a da se sa setom ne setim – nas. Zato je ovaj praznik za merne u dubini duše tužan. Deo mene još uvek želi da ga provede sa moje 4. Da kao nekad sedimo zajedno ispred računara, pričamo, pijemo kafu i istražujmo. Da preko Skype-a pakujemo kofere, jer nećemo valjda sve da nosimo fen za kosu? Da čekamo Saleta ispred zgrade da nas vozi na aerodrom, iako znamo da će teško da spakuje sva 4 kofera. Da već od aerodromske zgrade počnemo da škljocamo aparatima, ne bi li zabeležile svaki trenutak.

Dok se one već pakuju da negde otputuju, meni ovo poslednje svakog Ukrsa pomaže da se bar vratim u ono vreme i samo naše dane. Uvek počnem od S, slika Sicilije uzduž i popreko, našeg nezaboravnog letovanja, kombija, mafije, vulkana, skupih ležaljki i zaraznog smeha svih 15 dana!

Sicilija
Lep povod moje 4, gde god da se nalazite! Znam da ćete kafu, kada se prvo jutro probudite na novoj lokaciji, popiti za mene!

6. април 2015.

Kada je za izbor destinacije za letovanje presudna - banana!


Jednog dana u agenciju je ušla mama koja je želela da uplati leovanje za svoju porodicu – muža i dvoje male dece. Tražila je hotel sa polupansionom, da ne bi morala da sama sprema hranu. Dopao joj se hotel koji smo joj preporučili i taman kada je trebalo da plati, pitala je: 
- Da li za doručak služe banane?
           - Banane? Nisam sigurna, gospođo, ali ako želite mogu da proverim.
           - Evo upravo sam pogledala sliku na vašem sajtu i ne vidim banane na stolu.
          - Aha. Dakle na slici postoji drugo voće, ali nema banana? Želite li da proverim da li ih imaju?
          - Meni su banane presudne za izbor hotela. Molim vas proverite, to  mi je jako važno!”

Da, posao turističkog radnika uglavnom je zanimljiv. Navedeni primer samo je jedan u nizu sa kojim se radnici u agenciji susreću svakog dana. Turisti su to, radoznala neka sorta. Priznajem, u takve se i sama ubrajam (dobro, ne baš do gore navedenih detalja) ali na sreću turističkih radnika, putovanja mahom samostalno organizujem.
Ovde godine na letovanje idemo muž i ja +1. Novi član – nova pitanja i nedoumice. A ja, malo uplašena, malo radoznala kako će sve proći. I od čega početi. Pitanja je mnogo, a možda najvažnija su kako i gde otići i šta je bitno da znamo o izboru destinacije da bismo se unapred dobro pripremili i što bolje proveli.

Na sreću u porodici imam turističkog radnika, inače bi se od količine pitanja neki nasumice izabrani verovatno pitao da li sam normalna.  Kako godinama slušam Draganine dogodovštine s posla, shvatila sam da će joj moja pitanja biti već poznata. Njeni odgovori biće mi korisni jer posle 10 godina zna (skoro) sve o letovanjima, što je, priznaćete, dobra polazna osnova za istraživanje.

Tasos, www.atlantic.travel

Kada je reč o izboru destinacija, nema pravila. Roditelji sa bebama i malom decom se razlikuju, kao i njihova interesovanja, pa se i izbor destinacije razlikuje. Uglavnom ne biraju najtopliji deo leta, tako da najveći broj njih na letovanje ide u junu, krajem avgusta ili u septembru.
Letovanja s bebom ne treba se plašiti! Često roditelji u novembru ili decembru, čim počnemo da prodajemo aranžmane za letnju sezonu, rezervišu smeštaj za svoju još nerođenu bebu, tako da bez obzira koliko je beba mala, uz dobro planiranje letovanje može da bude uživanje.

Da li roditelji dolaze već informisani o tome gde žele da putuju?

U poslednje vreme sve više istražuju na Internetu i u najvećem broju slučajeva već znaju u koje mesto žele da idu zato što su već tamo bili ili je neko njihov bio, pa im je preporučio. Dešava se i da promene odluku po našoj preporuci. Sva mesta, hoteli i vile imaju svoje prednosti, ali odluka zavisi od roditelja, dece i njihovih navika. Kada odaberu nešto, uvek im damo savet i napomenemo i prednosti i mane. Dešavalo se i da kažemo da mislimo da baš to sto su izabrali možda nije za njih, da bismo mi pre odabrali nešto drugo. Neki nas poslušaju, neki ne.

Čime vole da putuju i da li udaljenost destinacije igra veliku ulogu?
Roditelji sa bebama i decom najčešće se odlučuju da putuju svojim kolima. Naravno, nebrojano puta su bebe od 2 ili 3 meseca bile naši putnici u autobusima. Mi vodimo računa o tome gde ih stavljamo, tj.biramo sedišta za koja mislimo da će da im budu najzgodnija, znajući da zbog bebe roditelji sa sobom nose pola kuće.

Generalno, zbog dužine puta roditelji  sa bebama najčešće izbegavaju ostrva i neka malo dalja mesta, pa je nekad i 50km presudno.

Nei Pori, vila Vasila rooms www.atlantic.travel
Kakav smeštaj roditelji s bebama i malom decom obično traže?

Što se smeštaja tiče, najčešće biraju apartmane zbog kuhinje, da bi spremali hranu za bebe. Pitaju da li je prostran i uglavnom nose svoj krevetac. Kada je beba u pitnju, to automatski znači i puno stvari, pa ako mogu, biraju uglavnom prvi sprat ili vile koje  imaju lift.

Ako su deca nesto veća, biraju i apartmane i hotele podjednako. Ako se ipak odluče za apartman, često pitaju za mogućnost ishrane u restoranima.

Oni kojima je važno i da se odmore, mahom biraju hotele sa polupansionom ili all inclusive, koji imaju animatore i ostale sadržaje za decu. Hoteli mahom nude i krevetac za bebu, ali on se u nekima doplaćuje 2 ili 3 evra dnevno.

Šta smatraju da je najvažnije kada biraju smeštaj i destinaciju?
Osim cene, pitanje udaljenosti od plaže je najvažnije i često presudno za izbor destinacije za roditelje sa bebama i malom decom. Kada im kažemo da je plaža udaljena od smeštaja više od 100m, kao da smo im oči iskopali! Plaža udaljena 150m je mnoooogo daleko! Dalje, pitaju kakva je plaža i uglavnom biraju mesta sa peščanim ili mešanim pesak-šljunak plažama. Kada idu sa decom, posebno baš malom decom, pitanje koje sledi je: „Koliko je dubok plićak?”. Zato im preporučujemo mesta sa baaaš plitkim morem - to je ono kad ideš 100 metara i dalje ti je voda do čukljeva. To su mesta npr. u olimpskoj regiji Nei Pori, Olympic Beach, Paralia, u solunskoj regiji Stavros. U severnoj Grčkoj je svuda sistem da, ako platiš piće na plaži, ležaljke i suncobrane dobijas gratis. Čini mi se da to svi već i znaju pa i ne pitaju toliko da li je plaža organizovana.

Šta je sa ostalim sadržajima?
Što se ostalih sadržaja tiče, oni mahom nisu presudni. Nekima je, recimo, bitno da vila ima bazen. Neke vile imaju i parkiće za decu, ali i u samim mestima uglavnom postoji neki parkić sa klackalicama, penjalicama, ljuljaškama, luna park. Hoteli mahom imaju bazene, a oni bolji i sadržaje za decu.

Ako se odluče za apartmanski smeštaj i da hranu spremaju sami, često pitaju i za udaljenost prodavnica, pekara, ali i za hipermarkete (tipa Lidl).

Moja noćna mora - šta se dešava u slučaju da beba ili dete na letovanju imaju neki zdravstveni problem?

Sistem kod nas u agenciji je da se na svakom vaučeru odštampa broj telefona predstavnika agencije, koji su u mestu letovanja dostupni i dan i noć. Ukoliko se nešto desi i roditeljima je potreban lekar, prvo pozovu predstavnika koji sve organizuje. Naravno, svakome se preporuči da ovde uzme međunarodno zdravstveno osiguranje koje pokriva troškove pregleda, lečenja i eventualne hospitalizacije...Takođe, i sa vlasnicima smeštaja se putnici odlično sporazumevaju, na svim mogućim jezicima i rukama i nogama, pa su i oni uvek od pomoći posebno u hitnim situacijama tog tipa.

Tasos, hotel Makryammos, www.atlantic.travel
Anegdota, pretpostavljam, ne manjka?
Ne! Na mnoga pitanja smo već navikli i više nam nisu toliko čudna, ali skoro svaki dan neko nas pita nešto novo, čemu se često slatko nasmejemo. Prošle godine, recimo, objašnjavam ljudima sa detetom od oko 2 godine kako je plaža u Nei Poriju idealna za njih, obzirom da je široka, peščana, nije pretrpana, a more je plitko. I kako je plićak baš dugačak, pa neće morati da brinu da li će dete da ode daleko i koliko je duboko more. U tome me žena pita, da li onda tu mogu da se kupaju i odrasli, pošto je toliko plitko? Ja zastanem par sekundi, kažem da oni mogu da idu i dublje ako žele. Koleginica nije izdržala, ustala je i otišla u drugu prostoriju jer joj je moj odgovor bio mnogo smešan.

Preporuka za ovogodišnje leto s bebom?
Nei Pori, vila Vasila rooms – vila je na plaži, ispred je parkić za decu, a plaža je velika.
Za one koji žele komfor -  hotel Makryammos na Tasosu:  odlična plaža, sav u borovini, ima puno sadržaja za decu, uključujući i mini zoo vrt. Tebi ovako nešto toplo preporučujem!

2. април 2015.

Forumi - korist, zabava ili gubljenje vremena?

Obožavam putovanja! Kada god sam negde putovala, a to je u 99% slučajeva bilo u samostalnoj režiji, prvi izvor informacija bili su forumi. Krenem od naših, pa zatim pređem na odlične hrvatske, a onda na inostrane. Copy-paste metodom sa svih koje posetim napravim svojevrstan priručnik koji obuhvata sve – od znamenitosti, preko šta još valja obići, gde i šta pojesti, kako se prevesti, kuda izaći. Sa sve fotografijama i mapama. Ištampam i vuola – spremna sam za put! Od muža večito dobijam komplimente za sav moj uloženi trud. Kaže, proputovao je pola sveta, ali kada ide sa mnom zaista vidi sve lepote zemlje koju poseti.

Pokušala sam da sličan princip primenim i kada sam ostala u drugom stanju. Nikad, ama baš nikad pre toga nisam ni jednu drugaricu pitala kako to izgleda biti majka. Dakle, tabula rasa. Sve iz početka.

 
 
A pitanja su nadolazila. Verujte, ja sam osoba koja uvek i puno pita kad se ne razume u tematiku, tako da možete zamisliti koliko ih je svakodnevno bilo. Zašto imam mučnine i koliko će da traju? Zašto mi je dobro samo kad jedem? Zašto su mi se nadule noge? Imam grčeve u nogama, da li je to normalno? Šta radi beba svakog meseca unutra, šta ima novo kod nje? Ne vidim, pa ne znam. Na sreću, dobila sam jednu odličnu knjigu, koja je lepo opisivala sve iz meseca u mesec, tako da mi je to bila i više nego dovoljna literatura, jer većih problema tokom trudnoće nisam imala.

Kako se dan D bližio, počela sam da se interesujem šta raditi kada beba izađe. Knjiga nije obuhvatala taj period, pa se vratih na moju početnu ideju o istraživanju foruma. Odem na jedan od posećenijih koji se bavi ovom tematikom, da pokušam da saznam šta bi trebalo da ponesem u bolnicu. Tema ima oko 800 strana! Ej, 800! Jeste da poslednje 2 nedelje nisam radila, ali to je samo jedna tema, a ima ih toliko koje treba pročitati. Ok, pomislih,  možda ako krenem od onih postova postavljenih prošle godine, biće ih manje. Iščitam opet trocifreni broj strana, postavim pitanje, kažu forumšice – na to smo već odgovorile, pročitaj celu temu! Da, važi!

Dođe beba, opet ja rekoh da svratim na drugi forum. Čitam iskustva mame čija beba sa tri meseca već pokušava da piški na nošu i prohodava! Ups, rekoh, šta ovo bi? Pa moja još ni šakice ne otvara, a ova već hoda! Druga mama kaže da je od drugog meseca bebi počela da daje kravlje mleko. Beba treće mame počinje da sedi. Pomislih, ili sa mojom bebom nešto nije u redu, ili sa ostalima.

Na sledećem redovnom pregledu kod pedijatra pripremila sam listu pitanja. Žena me malo čudno gledala, a onda sam joj objasnila da sam sve to pročitala na forumu. Samo se nasmejala.

Pre nekoliko dana dobih mail (registrovala sam se na nekoliko foruma) a prva rečenica za osmomesečnu bebu kaže od prilike ovo – vaša beba sada verovatno već hoda!?! Čekaj bre, jer mene ovde neko zeza? Pogledah temu o bebama do godinu dana na nekom trećem forumu, poslednje dve strane članice jednoj od njih čestitaju rođendan! Ok, odustajem!

Dakle, tako ja shvatih da je čitanje foruma u stvari štivo za zabavu. Ok, ima i mama čije iskustvo zaista može da bude od koristi, čak sam i sama više puta podelila i svoja iskustva, ali u moru komentara treba vam puno vremena da dođete do tih korisnih. A poznato je da kada imate bebu – nemate vemena!

Tako ja stidljivo počeh da o jednoj po jednoj temi ispitujem svoje drugarice, iskusne majke koje su kroz sve što beba i ja sada prolazimo, već pošle.  Iskustva drugih mama poznanica, baka, takođe može da bude veoma korisno. I saveti pedijatra, naravno. Meni je to bio najbolji način da nešto saznam i primenim.

Na forume svratim tek ponekad. Čisto da vidim šta sam propustila. I da, ukoliko na poslednjim stranicama teme bude nešto korisno, primenim ili napišem svoje iskustvo. Novinarska radoznalost, šta ćete .

A vi, šta vi mislite o forumima?