25. мај 2015.

Da li od devojke polako postajem majka?

Posetu Srbiji obavezno iskoristim da vidim svoje drugarice. Tome se unapred radujem i redovno odbrojavam dane do viđanja sa njima. Pošto ih ima dosta, a i beba diktira tempo ne mogu uvek sve da ih vidim. One to razumeju, pa i telefonski razgovor puno znači.

Iako sam skoro polovinu života u Srbiji provela u Beogradu, od kad sam dobila bebu najviše vremena provodim u gradu u kome sam rođena. Tu je moja mama, imamo više prostora, sve nam je blizu.

Dok ja šetam moju devetomesečnu bebu, moje drugarice mahom su već mame sa poodmaklim stažom. Viđamo se skoro svaki dan i svaki put pomislim koliko sam srećna što ih imam. I posle toliko godina ostale su iste, a naš odnos nije se nikada menjao. Zajedno smo prošle prve šetnje naseljem posle škole, krišom gledanje dečaka koji nam se sviđju, laganje roditelja da spavamo jedna kod druge, dok stopom idemo na koncert Goblina, igranje badmintona dok su oko nas padale bombe... Život nas je razdvajao i spajao, ali naše prijteljstvo opstajalo je i godinama postajalo sve čvršće.

 
Iako su mame, uglavnom ne pričaju o tome. Njihove devojčice Milica i Una su skoro tinejdžerke, idu u našu osnovnu školu, zajedno su u odeljenju i najbolje su drugarice. Kao i sve mame, ponekad mi ispričaju neku anegdotu iz škole, o prvim ljubavima njihovih devojčica, nestašlucima.

Iako mame, one vode sasvim običan život koji se ne vrti baš samo oko dece. Negde sam čula da vlada mišljenje da su mame dosadne, ali za nas ne važi. Recepte ne razmenjujemo, idemo na kafu, izađemo često vikendom u grad. Dok kao nekad šetamo stazom kroz naselje (doduše sad nam se pridružila i beba) pričamo o destinacijama za letovanje, o koncertima. Hvalimo muževe jer to i zaslužuju i srećne smo što smo se, kako smo se nadale, dobro udale :).

Iskrala sam se jedan dan i otišla u Beograd. Videla moje 4 i još nekoliko bliskih prijateljica. Prijalo mi je to što sam se ponovo, na jedan dan, vratila devojačkom“ životu, jer one nisu udate.  Pošto sam prošli put, kada sam dolazila, ja mahom vodila monolog i pričala kako je meni, ovaj put sam želela da mi one ispričaju sve ono što sam od pethodnog puta propustila. Iako smo u kontaktu i znam maltene sve, živa reč je živa reč.
 

Kod devojaka, sve se vrtelo oko posla. Sve su mhom uspešne u tome što rade, sebi mogu da obezbede lep život, ali kriza čini svoje. Nesigurnost i strah prisutni su u svakoj izgovorenoj rečenici. Ako se nešto desi sa firmom u kojoj rade, svesne su da novi posao nije lako naći, a kredit za stan ili kirija neće same da se otplate. Dok neke već opipavaju puls i šalju svoje biografije, drugima je svega dosta i razmišljaju da počnu nešto svoje.

 Izlaske su smanjile na minimum i zaključuju da je naći pravog sve teže. Na moje pitanje da li se nešto dešava na tom planu, u glas odgovaraju – ništa. Čak nema ni  onoga da vreme leti, žele porodicu, nema više vremena...Jednostavno, digle su ruke, pa ako se desi, desi se. I ne ispitujem ih puno, jasno mi je da su sve lepe i uspešne i da različito očekuju od svog budućeg partnera. Neke još uvek smatraju da je najvažnije da je lep, visok i zgodan, iako na primerima nas koje smo se udale lako mogu da zaključe da su te osobine one koje dođu i prođu, kada se suočite saa realnim životom udvoje. Ali, svi smo mi različiti i ne želimo svi isto.

Vraćala sam se autobusom i razmišljala koliko su prijateljstva važna. Koliko me ispunjava  što sam ih sve videla bar na dva sata, iako smo samo načeli one naše teme o kojima možemo da razgovaramo satima, danima... Ipak, neočekivno, misli su mi skrenule ka mojoj bebi. Nekako sam, kako je put odmicao, polako shvatala da sam je se uželela. 

Da li od devojke polako postajem majka?        

18. мај 2015.

Sad hoćete i drugo?

Nekako mi se čini da nas od rođenja prate nekakva očekivanja. Od kad se rodimo, jedno po jedno ređaju se navikavanje na jelo, prohodavanje, učenje slova, dobar uspeh u školi. A onda slede: „Sve je to super, ali samo još da završiš fakultet“. Pa zatim: „Kad ćeš da se zaposliš?“ i: „Vreme ti je da se udaš“. I naravno, poslednje očekivanje u ovom nizu – deca!

Nedavno, na jednom dečijem rođendanu, mama slavljenika Laze punila je 40 godina, a on 2. Pored nas, na strunjači, sedela je mala Mila stara 1,5 godinu, sa mamom kojoj je 27. U jednom trenutku, kroz šalu, pitam ih ono što mene pitaju bar 20 puta dnevno: „Kad će drugo?“ Odgovor znam - neće.

Sve tri imamo sestre koje obožavamo i život nam ne bi bio isti bez njih. Nije ni novac problem - za drugo se obično „pozajmljuje“ od prvog, pa sve mnogo manje košta. Takođe, kažu, s drugim je lakše, sve se manje-više ponavlja i nekako znaš šta te očekuje. Dok sam tražila ilustracije za tekt, kada ukucam porodica, obavezno se pojavi slika roditelja sa dvoje dece.

Ipak, naš odgovor je – ne. Nismo mi ni sebične, ni stare, ni mlade, ni loše majke. Mi jednostavno, za sada, ne želimo više dece. Nikad ne reci nikad, ali 99,9% to je to - jedno dete. 
 


 
Kada sam ih pitala zašto ne, ovo su, od prilike, odgovori koje sam dobila. Ubacila sam ih u prvo lice, jer se potpuno slažem sa njima, nešto dodala, nešto oduzela i evo zključaka do kojih sam došla.

Volim svoje navike 

Volim sebe.Volim svog muža, svoj posao, svoje prijatelje, svoje slobodno vreme. Volim  da putujem,, da duže odspavam, da satima šetam gradom, da uživam u „samo našem vremenu“. Uželela sam se toga, iako od dolaska bebe nije prošlo mnogo vremena. Da li me to, što sebe i neke meni važne stvari stavljam na prvo mesto, čini lošom osobom? Sebičnom? Sigurna sam da ne. To je moj život i to sam ja.


Ne želim da ponovo prolazim kroz sve to

Baš to što znam šta me čeka opredelilo me je da ne želim da ponovo kroz sve to prolazim. Da ponovo budem  trudna bi mi još bio i najmanji problem, ali sve posle ipak ne bih da ponovim. Da ne mogu da se pomerim, idem u WC, normalno sedim, šetam duže od 10 minuta? Da ne spavam 9 meseci, 2 godine? Zaista ne mogu! Priznajem, ponekad mi padne na pamet da sad, dok sam još u elementu, prebrinem i drugo, ali kada vratim film unazad - ipak ne, hvala!

 
Mala deca-mala briga, velika deca-velika briga

Sećam se, čitala sam tekst Mame iz magareće klupe, blogerke koja ima troje dece i to me je tako vratilo u realnost. Podsetio me na vreme kada smo sestra i ja išle u osnovnu školu. Naravno, roditelji su radili, a nas dve smo se konstantno svađale i svako malo zivkale mamu na posao. Po nekoliko puta na dan, naizmenično, sa onim: „Mamaaaa, ona mi je rekla...ona me udarila...ona nije htela...ona mi ne da...“

Ovde, naravno spadaju i svi ostali primeri sličnog tipa, koji dupliraju radnje koje ne želim. Od preležavanja malih boginja i temperature, do svađe oko izlaska u grad...I sve to puta dva.  Ipak mislim da je puta jedan lakše.

 
Znam i jedinice koje su sasvim srećne u životu

Pomenula sam da imam sestru i to je jedan od glvnih razloga za dva deteta. Ipak, poznajem jedinice koj nisu razmažene, društvene su, najbolje drugarice su im kao sestre. Jednom rečju-nisu same na svetu. Poznajem i sestre koje ne govore, stide se jedna druge i same su na svetu.

 
Od kad sam dobila dete, na žene gledam drugim očima. Divim im se. Onima sa dvoje i više dece orden bih dala! Divim se i sebi što na neki način umem da procenim, balansiram i znam koliko mogu. Jedno dete je, za sada, ipak moj maksimum i zato ću se posvetiti mojoj devojčici onako kako najbolje znam i umem.

PS. Unapred znam da će ovaj tekst imati veliku čitanost jer ću ga proslediti svakom ko me pita čuveno gore pomenuto „kad će drugo“ pitanje :). 

Fotografije:www.pixabay.com  

10. мај 2015.

Mama konformista, mama avanturista i mama realista u epizodi: 5+4+4 saveta za letovanje s decom


Pita me juče moj muž o planovima za odmor. Kad Grk pita za planove (jer su Grci, jelte, poznati po tome da sve rade u poslednjem trenutku) znači da kasnim sa organizacijom. Nije da ja ne znam gde bih, da idemo nas dvoje, nego me brine šta će na sve to reći beba.
 
Posle uvodnih saveta koje je dala Dragana, turistički radnik, moje istraživanje ide korak dalje. Odnosno korak bliže, jer sam pitala tri naizgled različite mame kako zaista izgleda letovanje s bebama/decom - u praksi.

 
Ana - mama konformista (Veljko 8, Vera 3)

 
Dobro se informišite oko destinacije, važno je da znate šta vas tamo čeka

Destinacije biram tako što iz ponude agencije u koju imam poverenja odvojim nekoliko primamljivih mesta, a onda ih danima pojedinačno analiziram. Na netu istražujem komentare, fotografije, ocene. Kada idete sa decom na more, postoje stvari koje su vam jako važne, kao što su blizina plaže, mogućnost ishrane, šetalište u mestu, dodatni sadržaji…Uglavnom sama donosim odluku oko destinacije, jer sada već znam šta želimo i šta nam treba, a  na kraju dam mužu šansu da kaž svoje mišljenje.

           Iako možda na prvi pogled deluje skuplje, all inclusive i/ili hotel na plaži su zakon

Sa prvim detetom smo prvi put išli na more kada je imao 9 meseci. Turska avionom, hotel sa 5 zvezdica, all inclusive i vodili smo babu pedijatra sa sobom. Valjda prvo dete pa o svemu razmišljaš - brdo lekova, unutrašnji bazen da bi se kupali ako je loše vreme, baby servis u restoranu…Bilo je to najskuplje letovanje na kome smo do tada bili, ali nekako najbolje.

Kada je sin imao 7, a ćerka 2 godine, otišli smo u apartman. Pomislili smo da su već veliki, kostaće nas manje...Međutim, bilo je to najgore letovanje ikada. Neko mora po doručak, jedno hoće pecivo, drugo viršle....Ili neće tada da jedu, pa čim stignemo na plažu traže, onda kupuj pice ili palačinke na plaži što je na kraju bila skuplja varijanta od all inclusiveTurske...Pade i kiša, sedimo unutra u apartmanu, deca nervozna, mi napeti.

Dakle, ukoliko su roditelji u mogućnosti, definitivno: sa decom hotel, hrana spremna (po mogućstvu all inclusive) jer se svakom jede i pije u drugo vreme i to obavezno različite stvari. Plaža je blizu, što je opet jako važno jer, po pravilu, sto puta se vraćamo do sobe! Ponesemo šlauf - dete hoće čamac, ponesemo lopaticu i koficu - dete hoće modlice za pesak... Zaboravimo kapicu i taman kad je donesemo uvidimo da smo zaboravili sredstvo za sunčanje...Da ne pominjem tegljenje  kolica i rekvizita sa sve decom, što na duže relacije zna da bude poprilično naporno.
 


Malu apoteku obavezno poneti sa sobom

Iako svako mesto ima apoteku, ponesite “malu apoteku” - za ne daj Bože. Obavezno nešto za temperaturu, antibiotik, probiotik, nešto za alergiju, mazalice za smirivanje crvenila od sunca. Da ne biste morali da jurite po mestu ako se nešto desi. Tada vam sigurno najmanje trebaju nedoumice tipa da li apoteka radi i koja, koji lek je za tempraturuu, a u stranoj ste zemlji, pa ne znate…

 
Nigde bez bake!

Ako zaista želite da se odmorite, povedite baku (ili nekog ko može da vam pomogne sa decom)! Bez toga, odmor će se, naročito sa malom decom, pretvoriti donekle u  umor.

Mi smo dugo letovali s bakom i mislili smo da bez babe ne može (naša je i pedijatar). Ipak, više je ne vodimo. Poslednji put smo joj ponudili da ide sa nama i da snosimo naravno sve troškove a odgovor je bio "platiću ja vama da idete sami, treba i ja da se odmorim".

 
Mala deca – velika briga, velika deca - manja briga 

Ako je mamama sa bebama i malom decom za utehu, u našem slučaju je bilo mala deca-velika briga a što su deca veća, manje je opterećenje i manji su zahtevi.

 

Ivana - mama avanturista (Mateja 6, Ema 3)


Decu uklapam u svoj raspored!

Kada je o letovanju reč, biram isto što sam birala I bez dece. Njih uklapam u svoje planove. Jedino što mi je bitno je želja da negde odem i nešto vidim i da to sebi mogu da priuštim. Sve ostalo je manje važno. Auto ili avion, sve je jedno i zavisi od destinacije. Kad ne bismo mogli da priustimo, išli bismo autobusom.
 


Dojenje u avionu? Ništa strašno! 

Sina sam prvi put vodila na letovanje sa 5 meseci na Skijatos, a ćerku sa 3 meseca u Egipat. Dojila sam oboje, pa se nisam plašila trovanja i dehidratacije. Zanimljivo je da na letu za Egipat niko nije znao da je u avionu tako mala beba, dok je nisam podojila i podigla. Ne zna se ko je bio više iznenađen, ona kada je videla toliko ljudi ili oni jer je u avionu tako mala beba koja uopšte nije plakala!
 

Aktivan odmor itekako je moguć s decom

U principu, imamo spisak destinacija koje želimo da obiđemo. Deca su tu, ali to ne menja ništa. Odlučujemo se za jednu od destinacija samo u zavisnosti od ponude agencija, preporuke ili budžeta. Deca su nam na poslednjem mestu, u smislu da brinemo da li će im sve biti potaman, jer znamo da im ništa neće faliti kada su sa nama. Uvek je dobrodošao mir, ili veći prostor što se smeštaja tiče, ali i da toga nema, snašli bismo se. Recimo, naše omiljeno putovanje bilo je kad je sin imao godinu ipo - Italija-Francuska-Španija kolima 26 dana. 
 
 
Ne opterećujte se stvarima

Ni jedan put kada sam letovala sa decom ničega se nisam plašila. Klinci su svuda uživali, i nisam se opterećivala da treba da nosim mnogo stvari ili lekova.

 

Ljubica – mama realista (Mihajlo 6, Lucija 3, Manja 1,5)
 
 
Apartman je realnost porodice sa troje dece

Ja bih volela da to bude hotel ali je apartman ipak realnost – u našem slučaju, sa troje dece, retko može da se pronađe hotel koji ima tako velike sobe a ipak pristojne cene. Po našem dosadašnjem iskustvu tu je i problem obroka kada su deca mala, pa je apartman ipak sigurnija varijanta.
           
           Izbor meseca i te kako važan za dobar odmor

Pored mesta i izbora apartmana koje mahom biramo po preporuci, mesec kada idemo na more je izuzetno važan. Po mom iskustvu, za one koje imaju decu, jun je najbolja opcija jer je toplo, a dan je dug.
  
           Kreneš i moliš Boga da se deca ne razbole

Mihajlo, najstariji sin, je imao 7 meseci kada smo otišli sa njim na more. Prvo letovanje s bebom, destinacija Crna Gora. Kao, bliže nam je. Ako se razboli, ipak je to „naša“ zemlja...Nekako mi se čini da je uvek najveći strah da će se dete razboleti, pa poneseš brdo lekova i moliš se da se ništa ne desi....Te godine smo imali sreće!
Sledeće godine sin i muž su otišli sami na more i to je bio poslednji put  kada  smo kročili u Crnu Goru. Mihajlo je dobio najstrašnije trovanje, ja sam jednu noć sela u bus i otišla kod njih. Krenuli smo sutradan kući, ali je virus uhvatio i mog muža, kasnije i mene. To letovanje nikad neću zaboraviti!

          Letovanje s decom - odmor ili umor

Za razliku od „devojačkog“ letovanja kada je odlazak na more stvarno bio odmor, ovo sa decom je umor, ali nekako neophodan. Svaki odlazak sa troje dece na more je nova avantura, ali pošto toliko volimo more, spremni smo na sve :)!

 
 
Preporuke za letovanje s decom

Mama konformista: Turski hoteli sa svim sadržajima ali i Grčka je ok. Topla preporuka - Sitonija i Nei Pori, fenomenalne peščane, nepregledne plaze.

Mama avanturista: Naše omiljeno putovanje bilo je Italija-Francuska-Španija kolima 26 dana, koje toplo preporučujem svima koji vole aktivan odmor, kao i letovanje na Lefkadi ili Kefaloniji.

Mama realista: Tasos definitivno, veliki izbor plaža, prirodan hlad... Nama je Limenas bio pun pogodak! Iako je glavni grad i nisam niše posebno očekivala od njega, iznenadila nas je divna gradska plaža, a o onoj najlepšoj, koja nam je bila blizu, imam samo reči hvale.

 

 

 

5. мај 2015.

Između 2 vatre - bebe i babe

Kada sam se porodila, kod kuće nas je sačekala moja majka – bebina baba. Sa nama je provela prva dva meseca, a onda smo mi, mesec dana kasnije, došli kod babe. Opet mesec dana pauze i baba je došla kod nas. Beba i baba su se lepo sprijateljile i družile nekoliko dana same, dok smo muž i ja bili na kratkom „samo nas dvoje“ odmoru.

Od tada je prošlo 3 meseca i evo nas ponovo kod babe. Radovala sam se ponovom dolasku, jer znam koliko znači babi, a znači i meni. Baba jednostavno obožava decu,a njeno unuče ponajviše. Ja ću, pomislih, moći konačno malo da odmorim i već sam napravila raspored izlazaka, odlazaka na bazen, u kupovinu, šetnju, kod drugarica. Opet plan i opet – greška.
 

Nakon ne baš srećno provedenih praznika i komentara iskusnih mama da ništa ne treba da planiram, opet sam planirala. Šta ću, karakter je to. Ipak, mislila sam da, pošto sam kod babe već dolazila, i nije bilo većih problema, isto će biti i ovaj put.

Međutim, beba je ta koja komanduje, šta god da mi rešili.

Beba je sada već velika, jer osim što posmatra sve oko sebe, očigledno i mnogo razume. Babu je, u međuvremenu, zaboravila. Za mene, prilično iznenađenje jer se svakog dana  čujemo i virtuelno vidimo. Beba je sa babom ipak provela mnogo vremena, ali je ono koje nije, učinilo svoje.

Još se nismo pošteno ni izuli, a baba je tati iz naručja uzela bebu. Beba je počela neutešno da plače. Mislila sam, možda je umorna, ali isto se ponovilo i sutra. I prekosutra. Jednostavno, htela je kod babe samo ako tatu ili mene vidi u blizini. A to je babu mnogo rastužilo.
 
 
Umesto da uživam kod svoje mame, našla sam se između 2 vatre. Na jednoj strani beba koja plače, a na drugoj baba koja je tužna jer beba neće kod nje. Baba je, čini mi se, malo nestrpljiva, a beba izgleda želi da prođe neko vreme, da se malo navikne. Slušam jednu, slušam drugu. Razumem ih obe, ali ne mogu puno da pomognem. Sebi ponajmanje jer me sve to, čini mi se, najviše pogađa. I samo se setim mame Poljakinje koja je, na moj komentar kako joj zavidim jer joj je mama tu, rekla: „Veruj mi, ne zavidiš mi. Plače beba jer neće sa babom, plače baba jer on neće kod nje.“

Dok ovo pišem, beba i baba su, posle 4 dana, izašle zajedno u šetnju. Same. Prošlo je već 20-ak minuta i još ih nema. Neko je popustio, ili beba ili baba. Tačan odgovor znaću kada se vrate.