Majka sam postala u kasnim 30-im. Kažu, te koje su se porodile kasnije, zovu se starije prvorotke. I da mi je neko predložio da to uradim ranije, verovatno bih pomislila da nije normalan. Osim, naravno, majke, kojoj je valjda dužnost da po završenom fakultetu
to pitanje počne da postavlja po nekoliko puta dnevno, zajedno sa udajom i konstatovanjem da će posle biti kasno.
Kasno? Nikad nije kasno :). Kod mene je važila (i još uvek važi) deviza – sve u svoje vreme.
Zašto mislim da je bolje kasnije?
Mladost – ludost
Imala sam vremena da izlazim, upoznajem ljude, odlazim na mesta koja mi se dopadaju. Ekipa i ja bile smo dobre devojke koje ne piju, ne puše, ne drogiraju se, ali vole da „cirkulišu“. Odlično smo se provodile! Nema bara, kafića, kluba, modne revije, koncerta, predstave, izložbe na kojoj nismo bile (a želele smo). Nekad do malo posle ponoći, a nekad do zore. U 22-oj znale smo pola metropole, sve organizatore koncerata, vratare u klubovima i repertoare bendova.
Provod kakav treba doživeti (i preživeti) u 20-im jer mnogo toga naučiš o životu, ljudima, prioritetima, mogućnostima...
Putovanja
Prizor koga se uvek setim kada čujem kako naši mladi kukaju da nemaju novca za putovanja – mladi Evropljani, sa ogromnim rančevima na leđima, spavaju na železničkoj stanici. Pored njih kese iz obližnjeg fast food kioska.
Tako smo i
mi putovale. Želele smo da vidimo nešto novo, da upoznamo nove kulture, običaje, način na koji ljudi žive. Kad si mlađi, ne treba ti skoro ništa, osim malo snalažljivosti i dobre volje. Najobičniji smeštaj (nekad smo čak spavale i u stanovima prijatelja od prijatelja), jeftina karta (poznata putovanja autobusom 36 sati) ili čak stopiranje (druga su to vremena bila
J). U vreme kada smo bile punoletne i obilasci Srbije su bili interesantni, jer drugde nismo mogle. Sećam se '99-e posle bombardovanja, ekipa i ja krenule busom na more u
Crnu Goru. Bila je to tada egzotična destinacija – putovanje bez mostova, kozjim stazama, kroz kukuruze i drvorede.
Onda su usledile nove destinacije, na različitim kontinentima. Ništa preko agencija – same smo sve nalazile i prolazile bar upola jeftinije od agencijskih cena. Drugu polovinu imale smo za trošak.
Putovanje je avantura. Kada možeš da vidiš sve što želiš onda kada želiš i gde želiš. I ne zavisiš ni od koga. Neponovljivo iskustvo i najbolja škola.
Posao
Svi znamo koliko je
teško pronaći posao kada poslodavac čuje da si majka. Ništa lakše nije ni zadržati ga nakon trudnoće, ali ipak ima svoje predosti.
Kada se kasnije ostvariš kao majka, imaš više radnog iskustva. Imala si vremena da dosta toga naučiš, upoznaš ljude, način na koji funkcionišu firme. Imaš zanat u rukama i preporuke, ako zatrebaju. Kada u firmi već radiš nekoliko godina, imaš neku sigurnost da će te sačekati da se vratiš s odsustva.
Ukoliko sve to treba da radiš i stekneš onda kada dete dođe, popreko će te gledati za svaki dan bolovanja, izlaske pre vremena, razgovore sa bakom oko jelovnika za bebin ručak i „da li je piškilo“ tema o kojima ćeš pokušati da šapatom razgovaraš preko telefona. Ako, naravno, imaš sreće da te zaposle.
Lakše je s detetom kad si mlađa
Oko ovoga nekako uvek dođem u polemiku sa ostalima.
Beba trenutno ima 12 kilograma. Da li je lako nositi 12 kilograma u rukama? Nije – ni u 20, ni u 30 ni u 40 godina!
Da li je lako ne spavati celu noć, jer se beba budi, bolesna je, treba da je nahraniš? Nije – ni u 20, ni u 30 ni u 40 godina!
Da li je lako voditi računa gde je, šta radi, da li će uspeti sama? Nije – ni u 20, ni u 30 ni u 40 godina!
Odluka o tome kada je najbolje vreme za rađanje treba da bude individualna. Nemam ništa protiv majki koje se odluče da u 20-im imaju decu. Kao što podržavam moje prijateljice da se u ulozi majke ostvare kada im bude 40. Samo, smeta mi to osuđivanje – šta si čekala do sad, što tako kasno?
Zato što sam želela da uživam u životu onda kada je vreme.
Sada živim drugačiji život u kome uživam, na drugačiji način.
Sada, kada mislim da je vreme to!