![]() |
Foto: Pixabay |
Kada mi je nedavno
prijateljica koja živi u Nemačkoj pozavidela što živim na moru, jer je u
Berlinu u julu bilo „prijatnih“ 18 stepeni sa kišom, došlo mi je da zaplačem.
Ono malo kreativnosti što je ostalo u meni bilo je dovoljno da smislim novu
kletvu. „Da bog da živeo na pljuvometar od mora i na 40C u julu ne mogao da se
okupaš“.
Ne, nije samo problem
u tome da nisam mogla na plažu, već nigde iz kuće! Kako nesreća nikada ne ide
sama, osim što je Beba cele nedelje imala visoku temperaturu, muž je odsustvovao od
kuće zbog veoma važnog sajma. Dakle, sama u 4 zida sa bolesnim detetom.
Za mene kao jednu
veoma socijalnu osobu, koja više voli da je van kuće nego 'leba da jede, ovo je
najgori mogući scenario. I još sa Bebom, kojoj je, osim što je bolesna, dosadilo svaki dan
isto okruženje i iste stvari (šta ću, ne mogu ni ja ceo dan da budem
zabavljačica) sa svojim željama i zahtevima.
Jedina svetla tačka u
ovim zatvorskim danima je nedelja – dan kada dolazi baba! To mi je davalo snage
da izdržim.
Svaka medicinska sestra je heroj
Kada ste po ceo dan
kući za živahnom (još malo pa) dvogodišnjakinjom, koja je pritom bolesna, hteli ne hteli
pretvorite se u medicinsku sestru. Moja svakodnevica pretvorila se u:
- merenje temperature (kada kažem da treba da merimo temperaturu i pomenem toplomer, kao da treba nožem da je bodem!)
- davanje sirupa (ni malo lako ubediti Bebu da treba da pije predivni sirupić sa ukusom trešnjice, jer sve što ja hoću, ona neće )
- podsećanje da treba da ide na nošu (u toku je odvikavanje od pelena, pa na to sve treba dodati i čišćenje podova i pranje gaćica svako malo)
- ostale „hoću“ i „daj mi“ aktivnosti (hoću vodu, dodaj mi knjigu, pije mi se sok, daj mi keks...)
- sve one stvari koje se podrazumevaju – kuvanje, čišćenje, pranje, sklanjanje igračaka.
Dakle, svako malo na
pamet su mi padale te vredne žene, koje svaku želju bolesnika treba da izvrše.

Foto: Pixabay
![]() |
Foto: Pixabay |
Svaka keva kojoj je super da čuva
decu je žena zmaj
Da, znam, nisam ja
jedina kojoj se dete razbolelo i koja je sedela u kući nedelju dana. Jeste,
napolju je predivno, miris mora oseća se u vazduhu, svi su negde otišli ili bar
imaju nekog ko će da se sa detetom zabavlja pola sata. A ja, jadna, ostavljena
i zatvorena.
Ponekad, kada slušam
poneke majke kako sa oduševljenjem pričaju o tome kako se ludo zabavljaju sa
svojom decom, pomislim da možda sa mnom mešto nije u redu? I zaista se trudim
da čitamo, crtamo, pevamo, ređamo kockice, igramo, šetamo bebe, stavljamo slona
i medu da spavaju, kuvamo ručak Snupiju i konju, prenosimo vodu iz kofice u
bazen, spuštamo se na toboganu, ali šta posle? Šta se dešava onog momenta kada
bi mama da malo iskulira, ali ne može jer Beba ima visoku temperaturu i skače joj po glavi (ova moja se ne skrašava ni kada je bolesna)? Da, sad
sigurno kažete „pusti je da se igra sama“. I to potraje jedno 15 minuta, i šta
posle? Hoćete da se istuširate – ona je tu, da popijete kafu – ona bi da je
meša, da nešto uradite – nema šanse, da pročitate vesti – samo dok šetate od
kuvanja ručka konju do stavljanja mede da spava. Razgovarali biste sa nekim
telefonom? Možda 2 minuta, a posle kreće „mamaaaaaaa“!
I onda biste tako
negde da izađete, da proluftirate mozak, ali ne možete.
Ne, ja izgleda nisam
tipična „volim da sedim kod kuće“ keva. Eto, rekla sam.
Dvoje bolesne dece – ne smem ni da pomislim
Iako sam u jednom
prethodnom postu napisala zašto mislim da ću se ipak zadržati na jednom,
ponekad mi padne na pamet da je možda sebično da bude sama. A onda posle
ovakvih dana kažem sebi – ipak je tako najbolje. Samo zamišljam sve ovo puta
dva. A ne, ne, nisam ja taj kapacitet J.
![]() |
Foto: Pixabay |
Spas je u kombinovanju
Ja ipak mislim i sve
više sam sigurna da mama treba da ima neki svoj ventil. Kao što je meni pisanje
- ovaj blog ili još jedan blog o Grčkoj koji rado
pišem ili tekstovi za magazin kojima se radujem. Ili nekoj drugoj mami kafa na
terasi, odlazak u teretanu, na piće sa drugaricom. Jer, tek kada si zatvoren,
vidiš da to nisi ti, da ti nešto fali da te ispuni.
Pošto me uvek
kritikuju da pišem samo ono loše (a ja ipak pišem ono što osećam), bilo je i
nečeg dobrog tih nedelju dana. Pelena sam se konačno oslobodila (juhuuuuu) i
uživala slušajući kako Beba svakim danom sve više zna.
Mislim da je uzrast
oko 2 godine najzanimljiviji, jer deca tada uče da povezuju i puno ispituju. Svakog
dana sam se na svu moju muku slatko smejala njenim smešno izgovorenim rečima,
nespretnim rečenicama i komentarima. A naročito uveče, kada joj se spava i
kaže: „Mama hajde da se mazimo“. Onda čitamo bajke, pevamo pesmice, Beba skače
po krevetu i smeje se. Male stvari koje na kraju dana ipak mami izmame osmeh na
lice.