1. јун 2015.

Praba(j)ka

Moja baba, bajka kako je od milošte zovemo, danas puni 89. Hoda sa štapom, nosi naočare sa debelim staklima i ne čuje baš dobro. Naročito ono što neće da čuje. Na glavi nosi maramu, ispod koje se nazire njena duga, seda kosa. Bajka vodi računa o svom izgledu, voli da je uredna, čista i da miriše, da obuče lepu garderobu, a svako jutro i veče očešlja svoju dugu kosu. Često zna da podvikne ćerkama, mojoj mami i tetki, kada im je majca uflekana, a izrastak podrastao. Smatra da svaka žena treba da lepo izgleda i da ima vremena za sebe.

Poslednjih meseci nije baš najbolje. Iako se mama i tetka lepo staraju o njoj, starost čini svoje. I taj njen strah od smrti. Želja joj je bila da, kada dođemo u Srbiju, dovedemo bebu u selo. Pošto će, kaže, još malo da umre, želi da tu, gde se ona rodila, vidi svoju praunuku.
 
 
Bajkina želja – naša zapovest. Jednog sunčanog dana zaputili smo se u selo. Bajka je bila srećna što nas vidi, ali se videlo da nije najbolje. Samo je ležala i spavala. Odlučili smo da je povedemo, da nekoliko dana provede kod nas, sa nama i bebom.

Beba je još mala, pa obično plače kada vidi nekog novog. Čak je i moju mamu zaboravila. Bajku je samo gledala, sa nekim upitnim stavom u njenim malim očima. Nije mogla da kaže, ali mislim da joj je najinteresantnija bila bajkina marama na glavi. Na nama to nije videla, pa joj je osoba sa novim elementom bila više nego interesantna.

Gde god da je bajka krenula, pratila je pogledom. U štapu je videla novu igračku, a bajkina šarena suknja konstantno joj je skretla pažnju. Pošto se bajka svako malo nakašlje, kada je pitamo kako kašlje baka, razume i nakašlje se i ona. Sa osmehom joj dodaje njene igračke i veselo maše rukicama kada joj bajka peva neke stare pesmice kojih se čak ni moja mama,ekspert za sve što se dece tiče, ne seća. Uveče, kada bajka krene da spava, otpuzi sa njom do kreveta, nasloni rukice i tako naslonjena stoji dok joj pabaka nešto priča.

Dani su prolazili, a bajka se preporodila. Razmišljam, šta uradi jedno malo stvorenje za samo nekoliko dana? Od starice kojoj nije bilo ni do čega, pretvorila je bajku u zadovoljnu prabaku koja se samo smeje. Koja ima volje i da je pomazi, da joj priča, da sedi napolju na klupi i čeka nas da okrenemo krug i ponovo prošetamo pored nje.
 
Praba(j)kino dvorište

Iako bez štapa ne može, a o savijanju ni ne pomišlja, svaki put je sa lakoćom pokupila bebine igračke sa poda i složila ih na mesto. Uramila je i nekoliko bebinih fotografija, koje prvo pogleda ujutro kad se probudi.

Kada je poslednju noć pre našeg odlaska krenula na spavanje, svojim drhtavim rukama dala mi je novac koji je skupila od svoje male penzije. Rekla mi je sa suzama u očima da neće moći da dođe na krštenje, ali da želi da njenoj „parajci“ kupim najlepšu haljinu. I da je, kada najukusniji paradajz bude rodio, obavezno dovedem ponovo u selo. Da sama, svojim prvim koracima, dođe da ga ubere.
 

 

14 коментара:

  1. Idi bre rasplaka me... Mislim divno pa malo tužno pa opet divno...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Da, znam...U isto vreme sam srecna sto je beba prihvatila i ucinila je srecnom i nekako zelim da to potraje, ali sam i tuzna jer znam da nece jos mnogo...

      Избриши
  2. Plačem od početka teksta...
    Moja nana je umrla dva meseca pre mog porođaja. Živele smo zajedno, radile zajedno, baš sam bila vezana za nju. A toliko je želela da vidi prvo praunuče... I često se zapitam da li bi joj beba dala neku novu snagu i volju za životom koju je davno izgubila. Kad čitam tvoju priču, sigurna sam da bi.
    Uživajte uz vašu prabaku, kad god vam se ukaže prilika!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. :(
      Tacno znam o cemu govoris jer se i ja svaki put kad dodjemo da je vidimo molim da joj nije poslednji. Uzivam da je slusam kako po 100 puta ponavlja istu pricu, a kad sam videla koliko joj se beba obradovala bila sam jos srecnija! Nadam se da ce bar jos 10 godina moci da uzivaju zajedno.

      Избриши
  3. Анониман3. јун 2015. 08:51

    Rasplakala si mejoš juče, ali nisam imala vremena da osavim komentar na ovaj divan tekst. Onu haljinicu ću baš zapamtiti... :)
    Moja deca imaju tu sreću da imaju prabaku, koja ih voli i oni nju - do neba. Svaki put kada (evo i sad) se spominje odlazak bake, ja se prospem kao kiša. Iako svi znamo da je stara (85) - godine nemaju veze s ljubavlju...

    ОдговориИзбриши
  4. Bas tako, deca osecaju kada ih neko voli, bio star ili mlad. Beba je jos mala da bilo sta razume, ali prabaka joj se ocigledno svidela na prvu loptu. Uzivala sam gledajuci ih kako se igraju. Cak joj je prabaka pevala i neku pesmu, u kojoj je hvatala jednom svojom rukom dlan druge ruke, a beba zapamtila i sad cim se uhvati za dlan znamo sta treba da pevamo :).

    ОдговориИзбриши
  5. Prelepo i zavidim vam zaista. Nikada nisam imala ni jednu baku, sad nemam ni mamu. Nazalost ni moja deca takodje. Mnogo smo uskraceni zbog toga i pomalo ljubomorni na one sretnike sto imaju svoje najblize kraj sebe. Cuvajte ih.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Znam. Ja pa nemam tatu i zbog toga sam cesto tuzna. Na zalost, ostali mi nisu blizu ali ih imam. I to saznanje me cini srecnom i ispunjenom.

      Избриши
  6. Divan tekst. ali me je rastužio jer sličnu priču imam...

    ОдговориИзбриши
  7. Одговори
    1. Jedino je problem jer sam mahom ja ta tuzna, izmedju 2 vatre, strana. Ali ne smem da se zalim, ima tu toliko i srece i radosti.

      Избриши