26. фебруар 2015.

Koliko košta porođaj u Grčkoj?


Često u našim novinama čitam tekstove u kojima se naše zvezde „hvale“ kako su za porođaj u privatnim klinikama izdvojile nekoliko hiljada evra. Na žalost, takav tretman kod nas izgleda imaju samo odabrani, a one ostale žene, koje su osuđene na porođaj u državnim bolnicama, mogu o tome samo da čitaju. Državne bolnice su, po iskustvima mojih prijateljica, ostavile gorak ukus sam čin porođaja, a o tretmanu porodilje koja prolazi kroz prilično komplikovan zahvat da ne govorim.

Ovde u Grčkoj situacija je malo drugačija. Sve žene koje poznajem porodile su se u privatnim bolnicama. Čak je većina tamo i rođena pre 30-ak godina. Dakle, porođaj u privatnoj bolnici je nešto što postoji prilično dugo i uglavnom se podrazumeva. Kada sam se preselila u Grčku, nisam se mnogo raspitivala o tome, ali kada je došlo vreme da odlučim gde ću se poroditi, odgovori na neka pitanja na tu temu došli su sami.

Zašto se, bar ovde u Atini, velika većina žena porađa u privatnoj bolnici? Zato što su, kao što i pretpostavljate, uslovi bolji. Razmišljanje na temu koliko to košta je na začelju pitanja. Jednostavno, budući tata želi da njegova žena ima najbolje moguće uslove u kojima će dočekati novog člana porodice, za to se unapred priprema i očekuje da će to da plati.

Sve počinje od izbora ginekologa. Najčešće se i kod njega ide privatno. U mom slučaju, ginekolog je bila doktorka kod koje sam i do tada išla na redovne peglede. Završila je specijalističke studije u Americi i 15 godina tamo radila. Osim što je vrstan stručnjak, odlično govori engleski, što mi je bilo posebno važno, jer na grčkom ne bih mnogo toga razumela. Jedno od prvih pitanja koje joj je moj muž postavio kada smo saznali da ćemo postati roditelji je u kojim bolnicama radi porođaje. Navela je dve privatne, a na nama je bilo da odlučimo u koju želimo da idemo.

 
Od saopštavanja srećne vesti, svakog meseca išla sam na pregled kod nje. Pošto sam radila, odgovaralo mi je da pregled zakažem uveče posle posla. Nema gužve, stresa da li ću završiti na vreme. Doktorka je uvek bila prijatna, a pregled i razgovor sa njom trajao je ne kraće od sat vremena.. Osim standardnih pregleda, strpljivo je odgovarala na sva naša pitanja i nedoumice. Cena svakog pregleda iznosila je 60 evra. Računam da ih je bilo 6, jer je poslednji, 7-i u 9-om mesecu bio gratis – ukupno 360 evra.

Vađenje krvi i davanje urina svakog meseca takođe je bilo obavezno. Uglavnom sam ga radila u bolnici u kojoj sam odlučila da se porodim. Opet, bez čekanja, u prijatnoj atmosferi, a cena je bila oko 1 evro, nekad malo više, nekad malo manje. Razliku između realne cene i ove koju smo plaćali pokrivalo je državno zdravstveno osiguranje. Recimo da smo za to izdvojili 10 evra.

Dva važna ultrazvuka na kraju 3-eg i u 5-om meseca nisu bila pokrivena osiguranjem, a za to smo izdvojili okvirno 200 evra.

Kako se dan porođaja približava, razmišlja se o 2 velika troška – naknadi koju uzima doktor i ceni sobe u bolnici. Ovo su dve najveće stavke, od čijih se iznosa meni, iskreno, digla kosa na glavi. Doktorka (koja ima svoj tim sa kojim sarađuje) uzima 1.500 evra, bez obzira u kojoj bolnici odlučimo da ću da se porodim i u kojoj sobi ću da boravim. Epidural se podrazumeva, kao i prisustvo muža na porođaju.

Kod nekih doktora naknada koju uzimaju direktno zavisi od sobe u kojoj će porodilja boraviti naredna 3 dana (ukoliko je porođaj normalan, odnosno 4 ako je u pitanju carski rez) i to po principu što skuplja soba – to veća naknada. Logika je u tome što smatraju da dovode boljeg pacijenta (odnosno onog ko se odlučio da skuplje plati sobu), pa samim tim i oni zaslužuju veću naknadu.

Od cene koštanja sobe mi je skočio pritisak! Navešću okvirne cene, onako kako se sećam a odnose se na boravak od 3 dana po osobi - za trokrevetnu oko 2.000e, za dvokrevetnu oko 3.500e, jednokrevetnu 6.000 evra, a za apartman neverovatnih 10.000 evra!


Ja sam se odlučila za dvokrevetnu, htela sam da ipak imam društvo, što zbog jezika, što zbog straha da, ukoliko nešto ne mogu sama, biće neko sa mnom da mi pomogne. Naravno, ne znajući u tom trenutku kakva je bolnica i šta sve nudi.

A u bolnici - kao u hotelu! Kada sam pitala šta treba da ponesem u čuvenom koferu za bolnicu, koji je trebalo da spakujem mesec dana pre i za svaki slučaj ga nosim sa sobom, rekli su mi –ništa. I zaista je tako – u bolnici vam je sve na raspolaganju. Soba je veoma prostrana, sa velikim TV-om sa bezbroj kanala i velikom terasom. Krevet je na daljiski, pa nameštate položaj onako kako želite. Dušek, jastuk i peškiri su od najkvalitetnijih materijala (čuvena grčka firma Coco-Mat, poznata po korišćenju najfinijih i najprirodnijih materija i skupa kao đavo). Svi lekovi, sredstva za higijenu, dezinfekciona sredstva, veš, ulošci i sve ostalo što može da vam zatreba vam je na raspolaganju. Sve za bebu, takođe. Kupatilo je bolje nego naše kod kuće, soba se čisti nekoliko puta dnevno, a posteljina menja dnevno. Hrana je fantastična, postoji nekoliko opcija između kojih možete da birate i bolja nego u bilo kom hotelu u kome sam bila, verujte.

Boljka naših bolnica, medicinske sestre – sa tim ovde nema problema. Na raspolaganju su vam 24 sata, kao i konsultant za dojenje. Osim što vas i same obilaze, dovoljno je da stisnete jedno crveno dugmence i tu su u roku od odmah. I danju i noću.

Dakle, nema nečistoće, zapomaganja i vikanja da vas niko ne čuje, bubašvaba koje mile, vrućine jer nema klime... Jednom rečju – savršeno. Posle tog iskustva, zaista se osećate kao žena, normalno ljudsko biće, koje niko ne ponižava, već čini da sve prođe u najboljem redu.

Za naše uslove mogu slobodno da kažem da sam se porodila kao zvezda – cena prava sitnica, negde oko 6.500 evra...Malo nije, ali je zaista vredelo! Tretman koji svaka žena zaslužuje.

 PS. Sigurno se pitate šta se dobija u tom apartmanu od 10.000 evra. Evo samo nekih pogodnosti:   imate svoju recepciju, sa osobljem koje je samo vama na raspolaganju, sobu za goste i sobu za prenoćište članova porodice, posete su moguće 24h, a hranu vama i vašim gostima, po vašoj želji i kada vi to želite, sprema samo vaš kuvar.

Poznajem nekolicinu žena koje su tu boravile posle porođaja. Nisu nikakve bogatašice, naprotiv. Njihova iskustva su pozitivna, ali kako kažu, sledeći put ne bi odabrale apartman. Sve je super, ali gosti nikako da odu, a one da se na miru odmore.

23. фебруар 2015.

5 „nikad ne reci nikad“ stvari ili onaj osećaj kad smo izvlačili benzin 90-ih...


U našoj porodici se još uvek prepričava događaj od pre jedno 25 godina, kada smo sestra i ja same autobusom krenule u Leskovac kod naše kume. Mama je, ispraćajući nas, kao i svaka, imala da nam da 101 savet o ponašanju, oblačenju, jelu, prelaženju ulice i kada je na kraju trebalo da uđemo u autobus, izljubila nas je i rekla „Kad uđete u autobus, ako je toplo, skinite jakne“.

Da, neke stvari se podrazumevaju, ali mama uvek misli da nije zgoreg da ponovi. Bez obzira na to što smo sada same svoje ličnosti u tridesetim godinama, ima momenata kada joj se „otrgne“ poneka mudrost slična gore navedenoj. Ipak smo za nju mi uvek njena deca, koju treba da uči i pazi celog života.

Ništa od svih tih saveta ne razumete dok i sami ne postanete roditelj. Dok ste samo „ćerka“ ili „sin“ saveti vas smaraju i priznajte da ste bar jednom rekli da, kada budete imali decu, sigurno nećete isto da radite njima. Mislim, svlačenje jakne u toplom autobusu se podrazumeva, zar ne?

Isto sam pričala i ja, ali kada sam postla mama, uvidela sam da ipak neću moći da ne ponavljam iste savete i mudrosti mojoj devojčici kada poraste. Za sada je još beba, a ja sam već o nekoliko stvari koje sam rekla da neću raditi ipak promenila mišljenje.

 

 
Ulazim u sobu da proverim da li spava

Rekli su mi da u početku roditelji proveravaju da li im bebe dišu dok spavaju. One spavaju tako mirno i ne čuje se apsolutno ništa, pa se roditelji u nekom trenutku zabrinu da li se sa njihovom bebom sve u redu. Kada sam to čula, rekla sam doslovce „Nisam ja od tih, mislim pobogu, proveravaju da li dete diše? Bože, šta sve još neću čuti!“.

I eto mene, posle jedno mesec dana, pored kolevke, pokušavajući da ukapiram zašto moja beba spava čitavih pola sata, kad se obično probudi posle 10 minuta.

„Hmmm, da li diše?“, pomislih.
Tehnika za otkrivanje – pogled na vrat.
„Uh diše, dobro je!“

 
Jelo na svaka 3 sata

Ovo mi je bilo najgluplje od svih stvari koje sam čula. Znači, davati bebi da jede na svaka 3 sata? Još kad čujem da se majke bude noću da bi beba na vreme jela – to mi je bilo neshvatljivo. Mislim, beba će jesti kad je gladna, zar ne? Sama će da traži. I neću valjda da je budim ako spava? Pa čim spava, znači da nije gladna.

Porodilište, baby friendly soba, prvo veče s bebom. Beba spava, ja kuliram i razmišljam kako je dobra, jer spava dugo, a hranu skoro i ne traži. Nahranih je neka tri puta čini mi se. Narednih dana malo češće. Na dan izlaska, kaže pedijatar, beba je puno izgubila na težini.

„Na koliko je hranite?“ pita me pedijatar.
„Pa, kad procenim da je gladna.“ kažem ja ponosno.
„Možete da izađete iz bolnice danas, ali na svoj rizik, jer je beba izgubila prilično na težini. Ili da ostanete još jedan dan i počnete da je hranite na svaka 3 sata.“
„Na svaka 3 sata? Jer to neophodno?“
Čovek od muke poče da se smeje. „Na žalost jeste. Sve dok ne  ojača i izbaci noćne obroke“.

I tako je moja teorija o hranjenju bebe kad ona hoće pobijena posle 3 dana. A život mi se od umora i nespavannja pretvorio u pakao. Na sreću, sada jede samo danju.

 

Interesujem se kako je i koliko puta kakila

O tome nikad nisam ni razmišljala. Niti sam se ikad interesovala kako su deca mojih drugarica odrastala, a one, znajući da me ne interesuje, nikad nisu ni pričale. Niti mi se svidela ideja o presvlačenju bebe koja se ukaki. To mi je bila jedna od noćnih mora - kako ću ja to da uradim.

Rekoše mi, kad sam izlazila iz bolnice, da treba da ima 6-8 punih pelena. A onda smo shvatili da nema stolicu svaki dan. Pa onda da se muči i da je boli stomak i da ne može. A onda su se  ređala sva stanja i sve boje. Ma, ni ne želite da znate. Na sreću, mom mužu nije bio problem, pa su se dugo presvlačenjem mahom bavili baka i on. Sada mi je svejedno, brzo naučite da što se mora nije teško.

 
Pričam o zubićima

Zašto beba plače? Muče je zubići. Zašto je nervozna? Muče je zubići. Zašto neće da jede? Opet zubići. Zašto se noću budi i ne spavamo već nedelju dana? Mora da su zubići!

Koliko se god trudila da ne mislim da su za sve oni krivi, šta god da kažem da beba radi, svi mi kažu da ima veze sa zubićima. I posle, kako da ne pričam o njima! Aaaaa kad će već! Ubi me nespavanje!

 

Čistim nos

Ne postoji odvratnija stvar. Po mom mišljenju, iritantno za bebu, gadno za roditenje  (tj za mene, ne znam kako drugi reaguju). Božić i Novu godinu sam provela sa onom tečnošću koja se ubrizgava u bebin nos, a zatim čisteći nos sa pumpicom. Što reče moja draga drugarica Nina – osećaj kao da izvlačiš benzin 90-ih.

Sećam se prošle godine, vozimo se sa malim dvogodišnjim rođakom. On i ja pozadi. Počinje da mu curi nos. Njegov tata vozi i kaže mi da mu obrišem nos. A ja - ni da čujem. Mališa kao da je razumeo koliko mi je gadno, poče iritantno da šmrče. Bljaaaaaak!

 
Kako ovo čitaju i oni koji nisu još uvek roditelji neću dalje. Neka ostane nešto i iznenađenje. A za one koji već imaju mališane, volela bih da pročitam njihova iskustva.

16. фебруар 2015.

Muž – kec iz rukava


Biti mama je posao  24/7 i bez obzira da li imate pomoć ili ne, ipak ste vi - mama. Iako možda niste uvek fizički aktivni sa svojom bebom, uvek mislite na stvari koje su joj bitne i koje treba realizovati. Od vas se očekuje da znate tačan raspored aktivnosti svoje bebe, kada jede, kada treba da se presvuče, šta treba da joj se kupi, da li joj se garderoba omalila i kada je vreme za novu vakcinu. Preko potreban predah, pa makar da neko na kratko uzme bebu i ostavi vas samu je ponekad sve što želite.
 
Nakon veoma dinamičnog  petka i subote na zabavama na kojima smo vodili i bebu, došla je nedelja dan za odlazak na ručak kod rođaka. Oni su, naime, rešili da pozovu sve rođačke porodice i njihovu decu i upriliče jedno popodnevno druženje, kako bi oni rođaci koji se ređe viđaju imali priliku da se upoznaju sa njihovim mališanima. Kako beba nije baš spavala za vikend, bila sam preumorna. I treći dan za redom da negde vodimo bebu bio je za mene veliki napor. Ne zbog same bebe, već zbog njene reakcije na puno ljudi, plakanja zbog buke, što automatski znači 2 sata držanja u rukama i smirivanja. Nema tu ni jela, ni druženja s ljudima, ni pričanja, već samo sedenja u najmirnijoj prostoriji i smirivanja bebe.
 
 
Moj muž je video da ne mogu. Iako ne volimo da se razdvajamo uzeo je bebu i rekao da ide sam. Nahranio je, presvukao i spremio za polazak. U momentu sam osetila grižu savesti jer znam da nije lako biti sam sa bebom koja je nervozna i plače. Smirivao me je da će tamo biti i njegovi koji će da uskoče i pomognu, a da se ja za to vreme dok njih nema lepo odmorim. Posle dugog premišljanja hoću-neću, rešila sam da ostanem kod kuće.  
 
 
I zaista, tih 2 sata koliko ih nije bilo mi je baš trebalo. Pošto nije bilo šanse da zaspim, ispružila sam se u krevetu, skuvala kafu, uzela daljinski i pronašla neki relaksirajući film. Nema vike, dreke, kenkanja, muzike od svirajućih igračaka, pitanja da li je sada vreme za jelo, šta da radim sa ovim, gde je ono. Samo ja i mir. I moje vreme da ga provem onako kako ja hoću.

Na ručku je bilo onako kako sam i mislila da će da bude i opisala negde iznad. Ipak, moj muž je bio srećan jer je video da sam se malkice opustila i odmorila. I neizmerno ga volim zbog toga!

12. фебруар 2015.

Ta bela pošast koja pada nije vreme za bebin izlazak


U najjužnijoj evropskoj prestonici sneg je prava retkost. Od kako sam upoznala svog muža, a tome ima 8 godina, samo jednom je pala ozbiljnija količina. Ozbiljnija za grčke uslove J. To mu dođe oko 5-10 cm, tek toliko da prekrije put i kod Grka izazove potpunu paniku. Nema škole, masovno se kupuju lanci čija cena dostiže i do 500 evra, verovali ili ne (velika potražnja diktira iznos), sa svih televizijskih ekrana se apeluje da je došla „velika nepogoda i ni slučajno nemojte da izlazite“, a čišćenje kola komplikovanije je od formula kvantne fizike!
 

                                                               Pogled sa naše terase
 
Iako je kod nas sneg radost, naročito za decu, ovde nećete videti nikog na ulicama. Baš to veče, kada je sneg napadao famoznih nekoliko centimetara, a temperatura bila nekoliko stepeni iznad nule, želela sam da izađem, da prošetam. Moj muž (tada smo se doduše još samo zabavljali) pogledao me je kao da sam mu predložila da izađe go na -20 stepeni. Verovatno je mislio da nisam normalna. Tako zaista misli i većina stanovnika Atine.

Ista priča, samo nekoliko godina kasnije. Februar 2015, sneg napadao još manje čini mi se, ali ga ima na drveću, po krovovima, stazama kojima se ne prolazi. Jedina razlika - naša skoro sedmomesečna beba, novi član naše porodice. Pošto je vreme za njen redovan mesečni pregled i vakcinu, trebalo je da je vodimo kod pedijatra. Samo dan pre, vreme je bilo lepo, nekih 10-ak stepeni, malo oblaka, malo sunca. Na dan odlaska slično, ali uveče oko 18h, baš dok sam spremala bebu za odlazak, zvoni telefon. Tata se zabrinuo, kaže napolju je počeo sneg i to nikako nije vreme za bebin izlazak. Zvao je doktorku i saopštio joj da nećemo doći. Zaboga, pada sneg, kako će beba napolje! Doktorka će doći kod nas kući i uraditi sve što treba, ali bebu izvoditi napolje po takvom vremenu nećemo!
 
                                        https://www.facebook.com/RepowerGreece?fref=nf

Kad su se planovi već promenili, ja, koja volim sneg i ne plašim ga se, izašla sam da prošetam. Napolju nije bilo apsolutno nikoga! Nema ni dece, koja bi trebalo da mu se raduju, valjaju se, grudvaju, prave Sneška. Samo nekoliko automobila i vozači koji su me posmatrali sa dozom čuđenja.
 
                                                               Pogled sa naše terase

Ćerka naših prijatelja, Grkinja koja je rođena i živi u Belgiji u istom periodu boravila je nekoliko dana u Atini, sa svojom četvoromesečnom bebom. Mali Nikolas se nije plašio ni zime ni snega! A ni njegovi roditelji. Vodili su ga svuda sa sobom, čak i šetali preko dana. Ne treba da vam prepričavam reakciju mog muža kada su nas pozvlali u restoran na večeru, dok je sneg još po malo padao. Sigurna sam da možete da je pretpostavite.

9. фебруар 2015.

Kako sam online upoznala „mame strankinje“ iz severnog predgrađa


Kada ste bebina mama, većina stvari na koje ste navikli se menja. Jedna od onih koje obično teško padnu je što više ne možete da „pratite“ svoje prijatelje koji nemaju dece u odlascima na kafu, bioskop, na ručak, u kupovinu ili kasno večernji izlazak.

Istina, oni vas zovu da im se pridružite, ali unapred naslućuju odgovor, koji vi nevoljno i potvrđujete. Onda se, kako meseci prolaze, taj broj poziva smanjuje, dok jednog dana na Facebook-u ne osvanu slike provoda na koji niste ni bili pozvani. Tada počinjete da se osećate usamljeno, kao da jedan deo vas nestaje - još jedna teška bitka sa kojom morate da se suočite.

Kažu, logičan sled je da, pošto vas već napuštaju oni sa kojima ste voleli da provodite vreme jer se od njih razlikujete, počnete da tražite sebi slične. Dakle, druge bebine mame, sa kojima sada imate zajedničke teme i delite iste životne probleme i radosti. Kada živite u drugoj zemlji upoznavanje nije lako, jer jednostavno nemate gde (ceo dan u kući), a nema ni onoga „prijatelj mog prijatelja“ jer i ono malo ljudi koje poznajete, kao za inat, nemaju dece.
 
 

 
U gradu u kome živim još uvek mi je sve novo i kako bih se informisala o stvarima koje mogu da mi pomognu, naišla sam na grupu na Facebook-u koja okuplja „mame strankinje“ - mame iz drugih država koje žive u Atini. Osim što razmenjuju iskustva, uvek su spremne da svojim savetima pomognu, preporuče, poklone ono što im više ne treba ili za male pare ponude na prodaju neke skupe, očuvane stvari. Jednog dana, postavljen je post da se mame koje žive u tzv „severnom predgrađu“ gde živim i ja, svake nedelje okupljaju u različitim igraonicama ili baby friendly mestima i provode vreme zajedno, u lepom druženju, puštajući decu da se igraju i upoznaju. Pozvale su i druge mame da im se pridruže, pa sam toj grupi želela da se priključim i ja. Najpre iz čiste radoznalosti, a onda i da ih možda jednog dana upoznam.


Nije prošlo nekoliko minuta od kada sam poslala poruku, a one su me priključile njihovoj What's up i Facebook grupi. Znači, brze i organizovane ). Na ideju o grupi došla je polu Grkinja polu Australijanka koja je ceo svoj život provela u Južnoafričkoj republici. Kada je pre nekoliko godina prvi put došla u Grčku, zemlju gde je rođena njena mama, zaljubila se i tu ostala. Na ideju da osnuje grupu za mame koje su strankinje i žive u delu grada gde i ona došla je pre godinu dana, kada je njena ćerka imala 6 meseci.  To bi bila takozvana playgroup-a, gde bi se mame beba/dece sličnog uzrasta okupljale, razgovarale, vodile decu na različite aktivnosti i razmenjivale iskustva.. Saznala sam da ih je pre objavljivanja posta bilo 12, a samo nekoliko dana posle broj je narastao na 30. Sve to mi se učinilo kao divna ideja i što da ne, da upoznam druge mame koje su u istoj situaciji kao i ja.

 Nakon 2 nedelje praćenja i pokušaja da „pohvatam“ ko je odakle, kolike su im bebe i  koja ih na koju aktivnost vodi, usledio je poziv na druženje u igraonici koja se nalazi na 10 minuta pešaka od moje zgrade. Iako sam u početku bila malo zabrinuta i pomislila (kao i svi Srbi J), da je možda neka „teorija zavere“ u pitanju, dok su mi kroz glavu prolazila pitanja tipa „šta ako je to organizovana grupa za krađu dece u pitanju“, ipak sam odlučila da odem. Mužu sam rekla da idem zajedno sa poznanicom koja takođe ima bebu, nekako me je bilo sramota da mu kažem da idem sama da se nađem sa mamama koje nikad do tad nisam upoznala!
 
 
Pošto igraonica radi dvokratno, bila je otvorena 15-ak minuta pre nego što smo počele da se okupljamo.  Nije bilo gužve, pa sam lako, na osnovu slike, prepoznala Irini, osnivačicu grupe o kojoj sam iznad pisala i njenu jednoipogodišnju Anastasiu. Sa strunjače mi se smešila Lucia iz Poljske sa devetomesečnim Jasonasom koji uči da puzi, a Karlita iz Škotske pridržavala je jednogodišnjeg Aleksandrosa koji je pokušavao da se šeta od stola do kanapea.  Smestila sam se polako za zajednički sto i pošto je moja beba bila najmlađa držala sam je u krilu. Odmah je dohvatila meni i počela da ga njuši i gricka, dok sam sa drugim mamama razmenjivala prve rečenice. Najpre o tome kako su došle u Grčku, upoznale muževe, a zatim kako se snalaze u novoj ulozi. Mame su pristizale i dalje, pa je Kat, Australijanka koja sa osmehom konstatuje da ne zna odakle je jer joj je mama diplomata i živela je u nekoliko zemalja, sa svojom Eleni, po mesecima bila najbliža našoj bebi. Đina iz Italije i njen osmomesečni lepotan Masimo, kojoj muž radi za predstavništvo jedne velike strane firme, sa tugom je konstatovala da će joj ova druženja nedostajati, jer za 6 meseci odlaze u Austriju, a Basma iz Libana, dok hrani njenu Dimitru prepričavala je utiske iz Libana i vremena provedenog sa bakama i dekama.

 Malo je reći da sam se neočekivano dobro provela. Uživala sam sa „mamama strankinjama“ i bila oduševljena koliko sličnosti ima u našim životima, iako smo sve iz različitih zemalja. I njima je, kao i meni, novo i okruženje i uloga i ponekad nemaju koga da pitaju za savet jer su im porodice daleko, ali kažu da su im ova grupna druženja puno pomogla i da su stekle prijateljice za ceo život.  
 
 
Naredno druženje već je zakazano za petak – Irini nas je sve pozvala kod nje, na mafine i kafu, jer kaže da joj je zadovoljstvo kada joj je kuća puna dece i dragih, novih ljudi koje je imala sreće da upozna.

5. фебруар 2015.

Šetnja bebe u velikom gradu – 5 razloga za odustajanje


U obično sunčanoj Atini, vreme nam možda ide na ruku, ali i pored toga nije ni malo lako šetati bebu. Iako sam veliki pobornik šetnje, jer čini dobro i bebi, a i meni (vreme mi brže prođe, a i rekreiram se J) od početka sam znala da ću se susretati sa određenim preprekama kada za to dođe vreme. Kao i u svakom velikom gradu, najveći „neprijatelji“ su mi parkirani automobili, ali i to što naselje u kome živim (koje je ne razlikuje mnogo od ostalih u Atini) prosto nije uređeno za šetnju bebe u kolicima.

Mnogi koji ovde žive  reći će da je naselje „family friendly“. Ulice su mahom široke, što odmah znači više mesta za parkiranje, ima dosta parkova, obdaništa i škola, mirno je i bezbedno. Ipak, evo razloga od kojih mi se kosa na glavi podiže svaki put kada bebu stavim u kolica i krenem.

 

Trotoari su toliko uski da pojedinima ni mačka ne bi mogla da prođe

Ne znam ko ih je osmišljavao, ali nekad mi se čini da je bolje da ne postoje nego da su na pojedinim mestima široki bukvalno 20 cm. Znači, ulica široka oko 5 metara i onda majušni trotoarčić koji se jedna nazire.

 

 

 


 
 
 
Iako pokušavam da biram ulice koje imaju za nijansu šire trotoare, prosto je nemoguće da ne naiđem i na ovakve. Onda sam prinuđena da kolica vozim po ulici, i igram „igre bez granica“, konstantno tražeći mesto da uguram kolica kada iza sebe čujem buku motora. Ukoliko nemam gde, „radost“ vozača koji nervozno sviraju ne mogu da izbegnem.

 

Ups, pazi bandera...pa još jedna...pa drvo...pa još jedno...pa kontejner...

U srećnijim slučajevima, kada je trotoar  +10 cm širi i ponadam se da mogu da prođem, nailazim na nova iskušenja. Neko je na trotoaru od bukvalno 30 cm širine postavio drvo ili još gore drvored! E to mi je prosto nezamislivo! Dakle, mogućnost prolaska jedne osobe limitirana, mogućnost šetnje sa kolicima – nemoguća!
 
 



Osim drvoreda, konstruktor trotoara ga je zamislio kao idealno mesto za postavljanje bandera i saobraćajnih znakova na sredini, a poslastica mu je postavljanje 2 ili vise komada, dijagonalno jedno od drugog, na 10-ak cm razdaljine. Ona gore pomenuta mačka se i ovde teško snalazi, a kamo li pešaci (o vožnji kolica da i ne govorim).
 
 

Naravno, ni komunalna preduzeća nisu zaostajala, pa ko vele kud svi, tu i mi. Nema boljeg mesta za postavljanje kontejnera od trotoara!
 
 
 
 
 
I tu se šetnja trotoarom obavezno završava...

 

Biciklistička staza – nužno zlo

Hvala Bogu, pa su Grci pre nekoliko godina, poštovajući neke evropske zakone, morali u pojedinim naseljima da naprave mesto za biciklističku stazu! To je praktično jedino mesto gde znam da ću relativno mirno moći da prošetam sa bebom. Međutim, jedno „ali“ i ovde sreću kvari. Dakle, šetnja je moguća sve dok neki pametnjaković ne parkira svoj auto ovako:

 

 
Onda je jedino rešenje sa kolicima na ulicu.

Konstruktor je i ovde imao bisere, pa je staza na pojedinim mestima bukvano oduzeta od trotoara, a na nekim od ulice. U prvom slučaju, kada biciklista zatrubi, nemam gde da se sklonim, ali staza je nekako dovoljno široka, pa uspemo da se mimoiđemo. U drugom slučaju, biciklistička staza je u nivou ulice, od trotoara je ostao samo ivičnjak, a sa druge strane je uska ulica, što znači da je jako opasno sa kolicima voziti tuda.

 
 
 


Ali, biciklistička staza je jedna i postalo mi je već dosadno da svaki dan vozim istom trasom...


 
Parkirani automobili

Kada vidim bahato parkirani automobil na trotoaru, dođe mi.....da mu snimim plač bebe i poštam u nedogled! Dok ga psihički ne uništi J.

Uvek se setim jedne interesantne reklame koja se emitovala pre nekoliko godina kod nas, gde su prolaznici pokušavali da se „provlače“ između parkiranih automobila, ali kada dođe mama s kolicima provlačenje je nemoguće. Videla sam i interesantnu inicijativu fotografisanja nepropisno parkiranih automobila  http://bahatoparkiranje.com/ ali čini mi se da to niko ne uzima u obzir.

Isto je i ovde-automobili se parkiraju svuda, po principu „gde god vidiš slobodnu površinu tu auto skrasi“. Nebitno je da li je na polovini ulice, na trotoaru, pešačkom prelazu, biciklističkoj stazi...Što veći automobil, to bahatiji pristup parkiranju.

Vrhunac je kada roditelji dolaze da pokupe decu iz škole. Oni koji dođu prvi zauzmu trotoar, sledeći deo ulice pored trotoara, a oni poslednji sredinu ulice! Neverovatna slika! Prosto zanemim kad u to doba šetam bebu. Niko ne mari ni za šta, samo da je što bliže ulazu. Decu ostavlju samu u kolima sa otvorenim vratima dok čavrljaju, a ja onda stojim i čekam da se gužva raziđe.

 

Ovde niko ne šeta

 Obično za Grkinje kažu da su malo punije J čega se obično setim kada vidim da na ulici preko dana skoro niko ne šeta! Kolima se ide i do obližnje pekare, koja je 5 minuta pešaka od zgrade, a o daljim relacijama i da ne govorim. Zato sam im ja malo čudna, jer volim da pešačim, ne samo do te pekare već i do supermarketa (10 minuta), teretane (20 minuta) ili do metro stanice (15 minuta). Meni je to idealna prilika da udahnem vazduh, protegnem noge, budem sama sa svojim mislima J...Sa bebom šetam svaki dan kada vreme dozvoljava, najmanje sat ipo.

Pre neki dan posmatrala sam komšinicu sa sprata iznad, koja je dvoje dece spakovala u kola ne bi li ih odvela do obližnjeg trg a(lepo uređenog mesta za roditelje s decom, sa dosta klupa, kafica i mesta za igru), do koga ima maksimum 10 minuta pešaka. Duplo više je vremena izgubila tražeći parking u okolini trga, nego da ih je povela u šetnju.

3. фебруар 2015.

Nikada nećete pogoditi gde na miru ručam dok beba uživa!


Kada postanete majka, svi obično počinju da vas teše da su sve stvari koje vas iscrpljuju normalne i  da je sa drugim detetom lakše, zato što vam je sa prvim sve novo, svega se plašite i sve biste da uradite kako treba - najbolje za svoju bebu (btw o drugom i ne pomišljam, a majkama sa 2+ dece se divim!).

Tako su se od prilike stvari odvijale i sa našim najmlađim članom. Ajd što uveče nema spavanja, jer je morala na svaka 3 sata da jede, nego ni preko dana nisam imala mira! Tata je radio, a ja sam mahom bila prepuštena samoj sebi. Ako beba odspava 10 minuta u kontinuitetu preko dana bila sam presrećna, a pauza od isto toliko u plakanju je razvlačila moje usne u nešto što se zove osmeh (za pravi nisam imala ni snage ni želje).
Posmatrajući je, činilo mi se da se njeno raspoloženje promeni na bolje kada je odnesem u kupatilo. Tamo sam je presvlačila, na jednom veoma zgodnom ormaru u kome se nalazila veš mašina. Idealne je visine, sa dosta prostora, na kome sam mogla da stavim  sto za presvlačenje, a okolo pelene, kreme, gaze, maramice i ostala pomagala. Iznad, na plafonu, nalazilo se nekoliko malih sijalica, a sa strane lavabo i česma.


Ovaj ambijent beba je prosto obožavala. Kako je tu unesem, ona se smiri, smeje, počinje da mlati rukicama i nogicama. U početku sam mislila da ta njena radost možda nema veze sa kupatilom, već da je u tom trenutku bila raspoložena, iz nekog drugog razloga (koji bih vrlo rado da saznam, jer su ti momenti bili retki J). Međutim, kada sam je u trenucima očaja jer nije prestajala da plače unela tu, njeno raspoloženje se naglo menjalo na bolje. Kako je spustim na sto za presvlačenje, tako počinje da se raduje. Da li zbog svetla u koje je direktno gledala ili nečeg drugog, tek plakanje je momentalno prestajalo. Još kad zašuška kesa sa Pampers pelenama, sreći nema kraja.

Shvatila sam da je to čarobno mesto kao stvoreno da možda na miru popijem kafu. Kad je tu, znam da će bar 20-ak minuta da se lepo zabavlja. Da, ali kako ću stojeći? Dijagonalno od ormara je wc šolja, a nekim super čvrstim keramičkim poklopcem. Juhu, eto i stolice! I to smo rešili! Međutim, jedna stvar je neko smetala - ipak je to kupatilo. Ali, i pored toga rešila sam da probam. Skuvala kafu, donela bebu, sela na keramički poklopac od wc šolje i...kafu sam konačno popila bez vriske, cike, plakanja, džangrizanja.


Bebina mama

Narednih dana nastavila sam sa svojim malim ritualom. Kada bih shvatila da beba ni tih 10 uobičajenih minuta spavanja neće spojiti i da neću moći ni da ručam - sa tanjirom pravac kupatilo.
U retkim trenucima kada me je neko pozvao, tu sam na miru mogla i da razgovaram. Sve u svemu-pravi mali raj.

Da se razumemo, više bih volela da je beba izabrala neko drugo mesto u stanu, ali i ovo jedno bilo je ipak vredno! 

1. фебруар 2015.

Da li je beba najveća radost?


Kada sam dosla na ideju da pišem blog, za pomoć sam se obratila mojoj koleginici sa fakulteta Angelini Radulović, već iskusnoj majci i blogerki. U nekoliko rečenica, požalila sam joj se da nije ni malo lako biti majka i da joj se divim što je uspela da odgoji troje dece. Između ostalog, rekla mi je da uživam, jer deca brzo rastu.

 
I onda počinje moja dilema-da li je odgajanje dece za majku uživanje? Verovatno će skoro svaka majka reći da jeste, zaboravljajući pritom koliko se ona svakoga dana daje i čega se sve odriče da bi bila dobra majka.



Sve počinje u stomaku, kada se majka iz meseca u mesec susreće sa novim iskušenjima. Ako je sve u redu i preživela je mučnine, sa rastom stomaka, njeni pokreti su limitirani, ne može da se lako savija i uradi baš sve što hoće. Ne može ni mnogo da uživa u šetnji jer sve što je porođaj bliži više se umara. U poslednjim mesecima ne može ni ko čovek da se istušira, namaže nokte, izdepilira se...Sve ovo, priznaćete, i nije baš uživanje.

 
Porođajem nastaju nove „muke“- rana boli, beba plače, mama se ne snalazi još uvek u svojoj novoj ulozi, a tu je i postporođajna depresija i konstantno nezadovoljstvo...Za mene najteže od svega bilo je nespavanje-više nisam znala ni da li je dan ili noć, da li sam se možda uspavala i preskočila da nahranim bebu, da li ću, ako odem da je presvučem, od umora da je ispustim. Da ne pričam o izlascima koji se pretvaraju u šetnju sa bebom u najboljem slučaju (ako beba ne vrišti kao naša svaki put kada je stavimo u kolica). Još sam se ja porodila u leto, kada su svi negde odmarali, a izlazak na grčkih 40-ak je prosto nemoguć. O lenčarenju ili gledanju TV-a da i ne govorim. Od umora vam nije ni do gostiju koji se u velikom broju javljaju da vas posete. U nekoliko reči, život vam se menja iz korena. Sve ono što ste radile u slobodno vreme, samo vaše stvari, više nisu moguće jer beba zahteva pažnju i  ima svoj raspored u koji vi morate da se uklopite.

 
Moj život se sa dolaskom bebe, piznajem, potpuno promenio. Na žalost, sve gore navedeno dolazi u paketu, a ne jedno po jedno, što je za mene bio šok. U svom tom umoru, tugi i iscrpljenosti, ja prosto nisam mogla da uživam. Ne znam, možda sam isuviše volela svoju slobodu, društvo, posao, vreme koje sam provodila sa mužem, pa mi je sve oko dolaska bebe teško palo? 

 

Ne želim da verujem da sam jedina koja misli da rođenje deteta ipak  nije tako divan trenutak kako obično kažu. Da može da se u njemu uživa kada više ne znate da li je dan ili noć, kada danima ne spavate i nije vam ni do čega. Bebin osmeh jeste čaroban, ali za  osećaj iscrpljenosti, bola, nemogućnosti da bilo šta uradite za vas lično, ipak nije svemoguć.

 
Možda će, kako vreme bude prolazilo, a ja više naviknuta na ono što se desilo i što me tek očekuje, lepi momenti prevladati i potisnuti ružne.

 
Ako se to desi, ovde će se sigurno naći novi tekst o tome kako su trenuci sve lepši i sve nezaboravniji.