28. децембар 2015.

Supermarket dva dana pred Novu godinu? Mučenje ili uzbuđenje?

Udahnite duboko – morate u supermarket! Koji god da izaberete – red na kasi vam ne gine! Taj jedan, prvi novogodišnji dan kada prodavnice ne rade, oduži se kao godina!

betterafter50

Iako ste sigurno rekle: “Ovog puta neću da nagomilavam”, “hrčak” u vama je opet proradio! Zašto kilo mesa kada možda zatreba tri? Možda zafali toilet papira, pa umesto 24 možda je bolje da kupim 72 rolne? Gde su 2 vekne hleba, tu su i 4! "Ma da, uzeću ceo paket od 12 tetrapaka mleka!" I tako redom…

Naravno, zna se ko jedva čeka da vam se pridruži u kupovini! Vaše dete! Događaj koji se ne propušta!

Prvo kažete: "Ne dolazi u obzir"!

Na kraju ipak popustite…Šta ćete, ne volite suze, znam…

Jedna mama podelila je ovaj video. Možda vam neki saveti pomognu.


Uživajte u odlasku! I ponavljajte – čvrsti živci, čvrsti živci…..

26. децембар 2015.

Novogodišnja kupovina - mission impossible!


Prošli vikend...Rado ću ga se sećati. Porodica mog muža tradicionalno se za Božić (koji Grci slave po novom kalendaru, dakle 25.decembra) sastaje na ručku, gde se razmenjuju novogodišnji pokloni. Broj osoba je 11, dakle treba kupiti 8 poklona (izuzimam našu malu porodicu).

U subotu smo Bebu ostavili babi na čuvanje. Otišli u tržni centar, čekali 45 minuta da uđemo u garažu, 10 minuta da se popnemo pokretim stepenicama, ali ipak smo nešto uspeli da uradimo. Naravno, 3 sata nije bilo dovoljno (oni koji me poznaju znaju da i hleb u supermarketu kupujem pola sata-nisam ponosna na svoju neodlučnost, ali to mi je...), pa smo odlučili da sa kupovinom nastavimo i u nedelju i da povedemo Bebu.
 
Greška u koracima!
 
www.unsplash.com
Kako je vreme bilo pravo prolećno, otišli smo u otvoreni tržni centar. Naravno, i ostali su slično razmišljali, pa se gužva nazirala još od obližnje raskrsnice. Na sreću, nismo dugo čekali za parking, pa smo radosni krenuli da Bebi pokažemo čari novogodišnjih praznika.
 
Predstave, Deda Mraza i dečji hor je zaobišla jer je videla ogromni zabavni park. A tamo – nema šta nema. To je sadržaj tržnog centra koji je tu cele godine i zaista je izbor ogroman. Naravno, dok Beba nije došla, nismo ni obraćali pažnju šta sve tamo ima, ali Beba se ludo zabavljala. Iako je još mala za većinu sadržaja, pronašla je ona svoje favorite. Z
 
Zabava se nastavila i u prodavnicama. Moj muž i ja smo bili naročito „sećni“. A Beba – ona je uživala!

 
Nedelja viđena bebinim očima

Mama, jao, vidi štoo je ovo suuuper! Sve je nekako šareno, veliko i peva! Jao, vidi ovaj buldožer sa lopticama. Da stavim glavu između rešetaka? Wooow!

Ček, ček, a vidi one svetleće mašine sa puuuno dugmića. Ih da sam malo viša, da mogu da ih sve dohvatim. Bam, bam bam! Kad jako udarim, one stvarno ispuštaju super zvuk! Ah, hoću joooš!

Tataaaaa, vidi ove autiće! Hoću da se voziiiim! (Tata staje u red. Čini se da i Beba strpljivo čeka s njim). Joj, vidi ove gume (graničnik za automobilsku stazu). Hoću da se popnem (tata juri okolo i drži je da ne padne). Uiiiii što je ovo dobro! Boing, boing,boing! Kako super odskače!

Ipak mi se automobili više ne sviđaju (trči ka bazenu s vodom, tata trči za njom). Joj vidi brodićeee. Buć, buć,buć! (Tata pokušava da je zadrži da ne pipa vodu. Teta koja obezbeđuje prostor nas gleda čudno. Tata uzima Bebu koja počinje da urla).
 
www.unsplash.com
 
(Krećemo ka prodavnicama. Prva ulazim ja. U prodavnici, jasno, gužva, a Beba neće u kolica).

Hmmmm, kuda da krenem, desno ili levo? (Ja krećem desno, tata ostaje s njom). Mamaaaaaaa mamaaaaaaa! (Čujem tatu kako viče - evo je mama. Hvatam Bebu za ruku). Ovde nekako sve-visi. Ček da pipnem ovo. I ovo. Vučem i vučem i vučem, ali neće da padne. Kakve su ovo stvari? (Iznervirala se).

Daj da sednem ovde. Idealno mesto da se sakrijem. Mamaaaaa, nađi meeee (pokušavam da se podvučem pod štand sa vešalicama. Zaklanjam ceo prolaz. Ljudi me preskaču). Ne, ne, neeee mama, neću da idem odavde (valja se po podu i smeje se). Juhuuu, ovde je baš super. Ima i ovu šipku, pa mogu da virim i gore  i dole. Ne znam zašto me mama tera da izađem. (Tata ostaje s njom, ja nastavljam potragu, ali sada već znam da  moram da požurim).

Mamaaaaaa (trči ka meni). Vidi ove svetleće stvarčice koje zveckaju (uzima sa rafa ogrlice i minđuše. Vičem ne, ali ona je nekoliko već uzela i bacila. Vraćam se da složim).

Pakitice, pakitice! (Bebin naziv za patike i cipele). Sad ću ja da ih složim! Uzmem jednu, bacim na pod, jer mi se ne sviđa da tu stoji. Uzmem drugu, treću, petu....(Kažem joj da ih vrati na mesto. Igri se pridružuju još dve devojčice. Sve cipele su na zemlji. Nas tri mame pokušavamo da ih sredimo. Ljudi ne mogu da prođu. Konačno donosim odluku a izađemo iz prodavnice. Tata je nosi).
 
www.pexels.com
 
(Napolju je bilo još veselije.)

Opet ograda. Da opet provučem glavu! Ova ima i neko zelenilo okolo (novogodišnja dekoracija). Vučem, vučem vučeeeeem (dekoracija polako počinje da gubi svoj oblik, otpadaju delovi).
 
Kuca vu vu vuuu! (Trči ka psu. Okušavam da namestim dekoraciju. Tata trči za njom. Čovek koji vodi psa nije baš naročito raspoložen za komunikaciju). Vu, vu, vu! (Beba se ne pomera. Kažem joj da krenemo, ali ona stoji i gleda u psa). Uuuuuu lep, lep! (I dalje stojimo pored čoveka sa psom. Iz prodavnice izlazi njegova žena i izima psa. Kažem Bebi da vu, vu sada mora da ide. Ne pomera se. Žena je vidno nadrndana: Beba i dalje nepomično stoji. Žena odlazi). Ćao vuvuuuu! (Maše).

Mraza, Mrazaaaa! (U izlogu poslastičarnice, na drugoj strani staze, stoji Deda Mraz. Trči ka njemu. Ulazi u poslastičarnicu. Pokušavam da je pronađem između bezbroj nogu). Mraza, Mrazaaaa! Vučem, vučem, vučeeeem! (Zadržavam Deda Mraza da ne padne. Ljubazna prodavačica mi kaže da je Deda Mraz opasan za Bebu, jer može da padne i da je povredi. Kao da ja to ne znam).

Uuuuuu (ugledala je roll-up reklamu). Drm drm drrrrm! (Pokušava da je sruši. Nekako uspevam da je nagovorim da izađemo. Staje pored jednog stola, gde porodica sa dvoje dece jede kolače. Porodica nas ne konstatuje.) Mmmmm, am am am! (Beba je fiksirala kolač koji jede glava porodice. Ne pomera se.. I tako nekoliko minuta. Ljudi nas već zagledaju. Pokušavam da je nagovorim da idemo kod tate, koji je u prodavnici. Neće. Stoji pored stola i dalje. Uzimam je u naručje i odlazimo u prodavnicu. A u prodavnici se ponavlja sve gore navedeno. I tako u krug).  

 
Volim ja da pustim Bebu da istražuje, ali da je naporno – naporno je! Naročito u periodu kada ima dosta ljudi i kada je njeno praćenje otežano. I kada iz svakog ćoška vreba nešto što svetli, pomera se, ispušta zvuke...

Po povratku kući, muž i ja bili smo mrtvi umorni. U kolima reč nismo progovorili! Sa setom smo gledali u krevet, maštali o toplom ćebetu, vodoravnom položaju, sklopljenim očima...

Ali, pretpostavljate, to se nije dogodilo. Zabava se nastavila i u našem domu.

 
 Bar je prostor manji i nema ljudi. Ako je za utehu.

 

22. децембар 2015.

Onaj magični momenat kada vam nepoznata žena na ulici kaže da je vašoj bebi – hladno!


Zima - doba godine dobro poznato svakoj mami. Prednovogodišnje ludilo, prodavnice pune, pijacom retko ko može da se progura, a o redovima u supermarketu da i ne govorim.

Ako ste još i mama ne možete da izbegnete onaj magični momenat kada vam nepoznata žena dok čekate u redu u supermarketu ili čovek dok se probijate do pijačne tezge kaže da je vašoj bebi – hladno! Jer vi kao mama, očigledno, nemate pojma da, kada je hladno, bebi  treba da stavite kapu.

picography.co

Ok, i letnja sezona ima svojih čari i neznance koji vam govore slične stvari. Ali zima, ako beba nema na glavi kapu svake sekunde, ili ako je lagano obučena i može, zaboga, da se prehladi i procuri joj nos, privlači mnogo više pažnje. Jer, kakva ste vi to majka, koja ne stavlja slojeve garderobe na svoje dete?  

Nisu mame te koje su okrutne i ne oblače bebe. Ali, bebe su – bebe. One uglavnom ne vole kape i skidaju ih. One izuvaju cipelice i vuku čarapice jer ih sva ta odeća nervira. A vi ste ona odvratna babaroga koja ih 100 puta iznova stavlja i pritom viče. Ali, neznanac na ulici to ne zna i očigledno nalazi povoljan trenutak da se svojim savetom ponudi da vam “pomogne”.

 Ne razumem zašto neznanci misle da poznaju bolje bebe od njihovih mama. Neki od njih možda misle da svojim komentarima pomažu, ali ako pitate mame, verujem da će sve dati isti odgovor: “Alo, bre, gledaj svoja posla”. Ako ne naglas, ono bar u sebi :).
 
London scout
 
Iz svog iskustva sa ovim zabadačima noseva, došla sam do zaključka da uglavnom nisu u pravu. Kao i odrasli, i deca su različita. Ona, naravno, treba da imaju kapu kada je hladno i duva, ali to ne znači da im, ako je došla zima i vreme je relativno lepo, treba nabijati kape na glavu po svaku cenu. Znojenje je još gore od hladnoće. Možda im treba obući jedan sloj vise nego odraslima.

Ukoliko ja ne nosim skafander, ni mojoj bebi verovatno nije potreban!

Caleb George

Dragi neznanče, kada sledeći put vidiš mamu koja gura kolica, nemoj joj i ti stati na muku! Ona je mama, zna svoju bebujoj  i želi najbolje. Ako joj kažeš da joj stavi kapu, ona momentalno počinje da misli da je negde pogrešla. Pored svih drugih stvari na koje treba da obrati pažnju, time joj stvaraš još jedan problem.

Ukoliko je beba u kupaćem kostimu, možda i možeš da je posavetuješ da razmisli da li je to dobro. Ako ne, zadrži svoje “dobre misli” za sebe. Sve i da su dobronamerne, njoj nisu od pomoći!

8. децембар 2015.

Dizajner enterijera? Feng shui? Dekorater?


Dolazak novog člana znači puno stvari. Neke su prisutne jedan malo duži vremenski period, a neke se svako malo menjaju. Ili bolje reći – gomilaju.

Kada beba prohoda javlja se novi problem – njene stvari nastavljaju da se gomilaju, ali ona polako počinje da zavodi red i menja - naš raspored.

Dok je tek počinjala sa prohodavanjem, u goste nam je došla moja prijateljica sa sinom starijim godinu dana od Bebe koji je, jasno, već stabilno stajao na svojim nogama. Još sa vrata, Lusi je počela da uočava predmete koji „smetaju“. Nije se pošteno ni izula, a već je staklene činijice sa grickalicama pomerila na viši, veliki sto jer su očigledno bile najveća pretnja. Kada je ušla i osvrnula se oko sebe, popriličan broj drugih stvari dobio je svoje novo mesto. Ja sam je malo zbunjeno posmatrala, ali rekoh, 100 mama-100 ćudi, pa sam odlučila da poštujem njene odluke.

Nije mi trebalo mnogo da shvatim zašto je sve to činila. Čim je Beba prohodala, počela je da nam stavlja do znanja šta u stanu može, a šta (više) ne može da stoji tu gde jeste. No, počnimo redom:

Padurariu Alexandriu/Unsplash
 
Stolnjaci na stolu? Ne, nikako! 

„Mama, mislim, ko još stavlja stolnjake na niske stolove“? Eto, tako sam ja tumačila svaki pokušaj da na stolove ispred troseda i između fotelja stavim – nešto. Prvo sam mislila: „Dobro, možda ne baš one koji vise“: Ali onda sam shvatila da ni jedan ne dolazi u obzir!


Šatulice, činijice, ćupurice i ostali skupljači prašine

I tako, svako po nešto od nekud donese – podmetače iz Rima, kutijicu iz Australije, staklenu šatulicu iz Poljske...I malo po malo – pun sto. „E“, kaže Beba, „ne može to više tako!“

Zato što će da ih uzme, baci, liže, stavi u usta, a sitnije komade pokuša da pojede. U malo starijem uzrastu, svemu navedenom pridružuje se i bacanje.

Dakle, i ovo sklanjamo negde drugde.

 
Sve sa (nestabilnih) polica...I polica!

U jednom uglu stana, nalazi se jedna lepa, visoka polica! Postala je Bebina omiljena sprava za drmanje levo-desno! Pošto nije pričvršćena za zid (a ko bi pomislio da će nam to ikad trebati) kako je Beba gurne, tako se zanjiše na jednu sttranu. Ultimativna zabava za Bebu, glavobolja za mene. Evo, danas je ispraznismo i sklonismo u podrum, da čeka neka lepša, srećnija vremena...

Pexels
Knjige

U malo starijem uzrastu, dakle sa nekih 15 meseci, Beba je počela da se na jedan drugačiji način interesuje za knjige. Igra se zove: „Izvuci, baci, otvori, gazi“. Odnosi se samo na tatine knjige manjih dimenzija, bez slika, sa tankim koricama.

Čim se na kratko okrene, ja ih gurnem ispod fotelje. A onda, kada me muž kroz nekoliko dana pita gde su, setim se da sam skroz zaboravila da ih odatle pomerim!

 
Voće nikako u vidokrugu

Čim Beba vidi voće na stolu, upire prstom i viče: „Banana, jabuka, kruška – to, to, to“! I ne smiri se dok joj ne dam. Oljuštim bananu – uzme zalogaj  i kaže da više neće. Isečem jabuku – gricne i pljune. Dam joj krušku – počne da se nervira. I tako jedno 10 puta.

E vala 11-og nije bilo. Voće više nije u njenom vidokrugu!

 
Treba li da pominjem fioke?

 
Da, treba li da pominjem otvaranje fioka? Evo, samo ovo - uzme tri šerpice iz kuhinje i stavi ih ispred vrata. Onda iz druge fioke izvadi plastične kašičice i njih takođe iznese i poređa.

Budući aranžer?
 
Pexels

Svaki dan, na listu se dodaje po nešto novo. Sve četkice za zube sklonjene su sa lavaboa u fioku. Naočare ni slučajno više ne stoje na stolu pored kreveta. Staklene čaše se ne upotrebljavaju. Papiri više ne stoje pored štampača...

 
Novogodišnja jelka sa sobom je donela nove izazove.

A sutra – sutra je novi dan. Ima još vemena da me iznenadi!

27. новембар 2015.

Kako joj reći ne?


Čokolada. Za mene jedino slatko. I kada su frižider i fioke prazne i čini se da nema ničeg slatkog u šteku, svi koji me poznaju znaju da će kod mene čokolade uvek biti. Pratim s pažnjom koliko je ima, i kad se količina približi minimumu (što mu od prilike dođe polovina pakovanja od 100 grama) krećem u nabavku. Ako se ipak desi da baš baš nigde nema ni kockice, skriveno mesto je moja tašna, gde me uvek čeka jedna manja. Za usput i  za svaki (drugi) slučaj.

Može li čokoladi neko da odoli? Sigurna sam da je u 90% slučajeva odgovor – ne. I Beba bi je verovatno volela, da je probala. Ali, mislim da još uvek nije vreme za to. Neka još malčice uživa u voću koje je, kakvo-takvo, ipak zdravije. Počasti se ponekim keksićem i sve ga više voli. Sa čokoladom bi, sigurno, bila ista priča. Zato je još malo čuvam, jer koliki god da sam ljubitelj čokolade, znam da nema u njoj ničeg korisnog.

Cokolada

Čuvanje od čokolade je bilo lako dok sam maltene svakodnevno sama sa njom. I u obližnjem parku u severnom predgrađu, roditelji deci sličnog uzrasta uglavnom daju voće ili neki keksić.

A onda smo došli kod bake u Srbiju.

Nismo se još pošteno ni raspakovale, Beba je htela napolje. A napolju – milina. Vreme krajem oktobra kao u maju. Iza naše zgrade, uvek je puno dece. Velika zelena površina i nema bojazni da se dete nađe na ulici. Sva ta mesta gde sam se kao mala igrala, Bebi su na početku izgledala malo čudno. Nema ograđenog i lepo uređenog parka sa podlogom od kamenčića, ali zato ima puno trave, drveća i lišća. Ipak, više je htela kod mene nego da istražuje. I razumela sam je. Trebalo joj je malo vremena da se navikne na sredinu. A mami na ljude.

Poznanik je izveo svoju dvogodišnju devojčicu iza zgarde i Bebi ponudio čokoladu. Zahvalila sam mu se i rekla da ne jede. Pogledao me je i pitao zašto. Ukratko sam odgovorila da mislim da je još rano. Usledio je monolog - njegova mala je jede i ništa joj ne fali. I zaključak na kraju monologa - zubi su joj, sa dve godine, već kvarni.

 
Kada se Beba malo unervozila, otišle smo ispred zgrade. Videla je macu, i pokušavala da je stigne. Maca se sakrila ispod kola, pa smo zajedno otišle da je nađemo. U trenutku kada se obe savijamo da vidimo gde se sakrila, prilazi komšija sa ženom. Visokoobrazovani par, lep posao, velika primanja. Roditelji desetogodišnje devojčice. Komšija Bebi pruža čokoladu. Kažem hvala i na pitanje da li jede čokoladu odgovaram da ne jede. Pogledao me je kao da sam u najmanju ruku komandovala pukom koji je streljao đake u Kragujevcu 1941. I pitao: „Zašto“?

Ne, ne , dari moji, tu se priča ne završava!
 
Tog popodneva odlazimo u supermarket. Dok prolazimo između zgrada, mama dečaka od 18 meseci nudi Bebu čipsom. Kaže, njen mali ga obožava! U supermarketu, mama sa devojčicom koja još nije ni prohodala nudi nas smokijem. Kaže, njena devojčica ga jede umesto voća. Ulazimo u manju prodavnicu u povratku, teta koja tu radi daje joj čokoladicu i kaže mi da joj otvorim, jer vidi da baš želi da je pojede.

Treba li da kažem da je svako ko je došao da vidi Bebu doneo čokoladu i postavio isto pitanje: „Zašto joj ne daješ“? Iako ni jednog trenutka prva nisam rekla da ne jede, već su mi posle mog ljubaznog "hvala" uvek sami postavljali to pitanje.

Valeria Boltneva
 
Nisam ja od onih majki koje žele da im deca jedu samo brokoli. Ili samo kuvanu hranu. Znam da će jednog dana i čokolada doći na red, ali zašto davati maltene još bebi nešto što i mi odrasli ne bi trebalo da jedemo? Ima li ta čokolada, smoki ili čips nešto hranljivo, nutritivno vredno, što će detetu da pomogne da se zdravije razvija? Ne. Da li se neko možda setio da svom detetu, a onda i mojoj Bebi kupi ili isecka jabuku ili bananu i ponudi joj? Ne.

Pričam ja to mojoj drugarici, majci odrasle devojčice. Kaže, bila je nedavno u selu odakle joj je otac, u poseti rođacima. Deci je kupila – voće. Mandarine i banane. Kažu njihovi roditelji: „Ma neće oni to da ti jedu“: Izvadila je voće iz kese, oljuštila i stavila im na tanjirić. Kaže, kilogram voća je nestao u trenutku. Tražili su još.

Ko je kriv, prosudite sami! 

 

 


 

9. новембар 2015.

"Tucite svoju decu čim primetite da počinju da liče na vas"


Kako je lepo kada deca imaju mogućnost da se igraju u novim, lepo opremljenom parkovima. Osim što su ograđeni, puni su nekih lepih  i interesantnih sprava, a mekana podloga štiti decu od udaraca i povređivanja.

U severnom predgrađu, svi parkovi su takvi. Iako je trčanje za petnaestomesečnom Bebom sada neizostavna aktivnost, čini mi se da se na takvim mestima manje plašim da je pustim samu da istražuje. Znam da je prostor ograđen i da ne može da izađe ukoliko se okrenem i na nekoliko sekundi ne obraćam pažnju na nju (u ovom uzrastu nekoliko sekundi je veoma dug vremenski interval :), za koji Beba može da izađe na ulicu, padne, udari se...).

U parku su deca i njihovi pratioci - roditelji, bake i deke, dadilje, tako da nema bojazni da će neko da je ukrade :). Nema tu mesta za neke druge ljude, koji mogu da me učine sumljičavom da pustim Bebu da se slobodno igra. A kako smo redovne u parku, već polako prepoznajem dečicu i one koji sa njima dolaze.
Jednog ranog popodneva krenule smo u parkić u kome nismo baš redovne, a jedno vreme je bio zatvoren zbog renoviranja. Dan je bio lep i sunčan, kao stvoren za šetnju i izlazak. Iako mi plan nije baš bio da se tu zaustavimo, Beba više nije htela da bude u kolicima, pa sam morala da je poslušam.

U parku je bilo oko 20-ak dece, od onih malenih koji tek uče da hodaju, do trogodišnjaka. Sve je novo, čisto, prosto milina da pustiš svoje dete da se igra na takvom mestu. Dopalo se i Bebi, koja nije baš društvena, pa pre bira klackalice i penjalice od igranja sa drugom decom (mora da je na tatu :)).

U jednom trenutku, na kapiji se pojavila žena sa dvoje odrasle dece. Uputili su se ka jednoj od klupa, seli i o nečemu razgovarali. Iskreno, nisam ni obraćala pažnju na njih.
Zvuk poletanja golubova i Beba koja je potrčala u tom pravcu, naterao me je da se okrenem. Nije samo Beba potrčala tamo, već i većina ostale dece. Golubovi su ipak za njih prava zabava. A golubovi dolaze kada ih „pozoveš“. Ovom pozivu očigledno nisu mogli da odole - žena i njeno dvoje dece bacali su im komade girosa.

Park se za nekoliko sekundi pretvorio u smetlište. Veliki komadi pite, paradajza, luka i sos bili su svuda okolo. Deca ko deca, potrčala su ka golubovima, ali su počela da se saginju i uzimaju hranu sa zemlje. Pritrčale su i mame, pokušavajući da im objasne da to ne treba da rade, ali nije lako. Takva su deca, hoće ono što ne smeju, kada im je već na dohvat ruke.  I pored upućenih pogleda ženi sa odraslom decom da to ne treba da rade u parku, oni se na to nisu obazirali. Bacali su komade i dalje i očigledno uživali u tome.
Zaista mi nije bilo jasno zbog čega su odlučili da doručkuju u parku. Park se nalazi na prelepom trgu sa bezbroj klupa, gde su mogli da sednu i pojedu svoj obrok. I bacaju komade hrane golubovima, ukoliko su to hteli. Ipak, najviše me je začudilo ponašanje majke, koja deci ni jedog trenutka nije skrenula pažnju da to što rade nije primereno mestu na kome su. Čak im je, i sama bacavši komadiće hrane, davala primer. Ne govorim ovde o nekoliko mrvica, već o komadima koje golubovi nisu mogli da pojedu. I ostavljali su ih tamo gde mališani treba da se igraju.


Nakon završenog obroka, njena deca su krenula ka toboganu. Isuviše veliki da bilo šta rade u parku, popeli su se malenim stpenicama, prljavim rukama od sosa dirali šarene tarabice, sišli i krenuli ka kapiji.  Majka im je nešto rekla na meni nepoznatom jeziku, i uputila se ka izlazu.

Otišli su i ostavili prljavštinu iza sebe. Beba se popela na tobogan i dirajući tarabice okolo, pokazala mi ostatke sosa na prstićima. Malo je reći da sam bila ogorčena. Nisam neka čistunica i mislim da svako dete treba da unese dnevnu dozu bakterija, ali takav bezobrazluk i nekultura zaista su me ostavili bez teksta.

Ne, dragi moji, nisu ta deca kriva. Krivi su roditelji. Oni su dužni da im svojim primerom pokažu i ukažu šta treba, a šta ne treba da rade. Deca su ta koja mogu da pogreše, naravno. Ali na greškama se uči. Ako, naravno, imaju od koga.

Naslov - Duško Radović









28. октобар 2015.

"Tamo daleko" uz Mininu organizaciju, Jeleninu maštovitost i Dorjaninu gibanicu


Iako već tri godine živim van Srbije, priznajem, nisam nostalgična.

Odluku da tamo živim donela sam sama. Sa svim „za“ i „protiv“ elementima. Hvala Bogu, tu su savremeni načini komunikacije, pa mogu kad god poželim da se čujem ili vidim sa svima koji mi tog trenutka nedostaju. Naša muzika, filmovi, serije, emisije, novine – sve postoji i online. Na Facebook-u mogu da saznam sve novosti o onima koji mi nisu toliko bliski.
 
Ono što mi možda ponekad nedostaje je hrana, ali i tu se snađem i snabdem većim količinama kad neko dolazi. Ili, pokušavam da budem kreativna i sama napravim ako već ne mogu da pronađem i kupim.

Poznajem nekolicinu naših ljudi. Višegodišnja putovanja na relaciji Beograd-Atina-Beograd učinila su svoje, pa sam sebi sličnim devojkama često bila vodič kroz aerodromske i avionske peripetije. Na studijama sam takođe upoznala jednu našu devojku, a preko bivše koleginice s posla njenu drugaricu, koja mi je bila od velike pomoći na početku. U zbiru, recimo da poznajem 6 devojaka/žena koje govore srpski i sa kojima sam manje-više često u kontaktu.
 
 
Nisam se lažno nadala da ću ovde pronaći najbolju prijateljicu, mada se ni s tim nikad ne zna. Provoditi vreme sa onima koji večno kukaju nad sudbinom i ogovaraju državu iz koje su ili u kojoj sada žive nije mi padalo na pamet. Često čujem da je to omiljena delatnost naših ljudi koji žive tamo negde.

Nisam ni od onih zadrtih koji ni posle xyz godina života u inostranstvu ne znaju jezik zemlje u kojoj su odlučili da žive. Takozvane „srpske večeri“ i slična okupljanja, gde bi svi od Silvane do Nirvane skakali uz hitove Mitra Mirića i sličnih bih verovatno propustila. Ipak, ukoliko bi neko organizovao nešto što bi me interesovalo i uklapalo se u moj raspored, možda bih i otišla.
 
Baš tako nešto desilo se jedne septembarske nedelje. Mina, koju sam upoznala preko Tijane i sa kojom sam razmenila nekoliko poruka, predložila je da se mame iz Srbije i nihova deca sastanu jedno popodne. Lepa ideja i inicijativa, na lepom mestu. Malo je falilo da se oblaci koji su se baš to popodne navili nad Atinom sve pokvare. Ipak, Beba i ja se nismo dale pokolebati. Htele smo da upoznamo naše drugarice po jeziku i njihove mame.

Sa nama je pošao i tata, iako je znao da će se verovatno ubiti od dosade. Mislim da ga je ipak malo interesovala ta srpska dijaspora, a pomislila sam da, ukoliko se baš zapričam sa nekom mamom, ne bi bilo na odmet da malo pričuva Bebu.
 
 
Stigli smo maltene poslednji. U prelepom parku, našu grupicu preopoznali smo po jeziku. Smeh i žamor čuli su se daleko, kako to obično bude kada se mi naši okupimo. Nisam znala nikoga, ali sam, na sreću, Minu prepoznala sa slike. Srdačno se nasmejala ali nismo mogle baš da se ispričamo. Naši mališani videli su ogroman travnjak, lopte, igračke koje su druge mame ponele sa sobom, pa je trčanje svake za svojim detetom moglo da počne.

Bilo mi je baš drago što ću upoznati naše mame, ali sa druge strane većina njih se već poznavala. Malo sam se i postidela, priznajem.  Ipak, Beba je učinila prvi korak za mene. Trčeći za decom, jer je bila najmlađa, redom sam upoznavala prvo decu, a kasnije i njihove mame. Nije bilo važno što su bili različitog uzrasta – dečaci i mahom devojčice zajedno su se igrali, pravili, bojili, pričali.

Zaista sam bila oduševljena nivoom znanja srpskog jezika kod starije dece. Dve devojčice oko 10 godina starosti, srpski su pričale perfektno, bez ikakve mogućnosti da neko ko ne zna da su se rodile i žive u Grčkoj pomisli tako nešto. Njihova mama mi je rekla da to zahteva određeni rad, jer nije to baš tako lako kao što drugi misle. Zaista sam joj se divila na uloženom trudu, jer je bilo lepo čuti koliko su bile ponosne što razumeju sve prisutne koji govore maminim jezikom.

Različite godne, različita interesovanja, pogledi na život...Ipak, bilo je lepo čuti iskustva drugih mama. Pale su razmene recepata, razmena telefona za buduću saradnju, a Beba je zapala za oko jednom Borisu... O teškim temama se nije govorilo. Nije bilo ni mesto ni vreme.

Dok se polako smrkavalo, počela je i mala gozba, jer su vredne ruke mama po nešto i umesile. Deca su se tome najviše radovala, pa su aktivnosti na travi i vožnju trootineta zamenili plastični tanjirići sa pitama i mafinima. Za Borjankinu pitu sa sirom ubrzo je nastala prava pomama - tražilo se parče više. Što reče jedna Jelena, prava naša srpska gibanica!


Priznajem, možda sam mogla da upoznam i neku mamu više. Vreme je ipak brzo prošlo. Verujem da će se okupljanje ponoviti, a ja imati osnovu – nekoliko mama ću već poznavati sledeći put, pa će biti lakše. Mina je obećala da će pokušati da nas okupi ponovo. Ali, ovaj put na piću, bez dece, da se i mi mame malo ispričamo.

29. септембар 2015.

Kako se potraga za krastavčićima na atinskoj pijaci pretvorila u lekciju iz marketinga


Opis događaja
 
Još jedan petak i još jedan „cirkus“ u našem naselju. Dolazi pijaca!

Da pojasnim - u Atini ne postoji posebno mesto koje mi znamo kao pijaca. Svako naselje ima svoj dan kada pijaca - dolazi. Kažem dolazi, jer se od ranog jutra zatvara jedna velika ulica opredeljena za to, gde se postavljaju tezge i izlaže roba. Okolne ulice pune su parkiranih kamiona, malih i velikih, a vredne ruke prodavca iznose robu i pripremaju se za prve mušterije. Obično one starije, koji krenu u jutarnju šetnju, jer je posle ili vrućina ili gužva, što im obično ne odgovara.
 
 
Svaki prodavac zna svoje mesto i postavljanje ide relativno brzo. Oni koji žive u pijačnoj ulici automobile pomeraju veče pre, jer za njih do 16h toga dana nema mesta. Nakon isteka vremena za pijacu, ulica se čisti i već oko 17h onaj ko ne zna, ni po čemu ne bi mogao da primeti da se tu celog dana nešto prodavalo. Samo miris ribe, koji verovatno ne odlazi tako lako, mogao bi onima sa oštrijim njuhom da izazove sumnju...
 
 
Opis situacije

Kao i svakog petka, Beba i ja krećemo u nabavku. Ujutro su cene najviše, a kako dan odmiče padaju, pa nismo baš prve mušterije. U zavisnosti od Bebinog rasporeda i raspoloženja, obično dođemo oko podne, kada je prvo spuštanje cena na redu. Taj događaj prati velika buka sa tezgi, jer svako želi da obavesti da je na redu ono što bi prodavci u radnjama nazvali promotivna ponuda. Ili recimo „happy hour“. Imam utisak da se galama baš i nije svidela grupi Nemaca, koji su očigledno prvi put došli na pijacu. Ali, navićiće se. Kao i svi mi kojima je grčki temperament na početku malo čudan. Japanka koja je u redu ispred mene čekala da kupi jaja, već zna i da ih naručuje na grčkom :). Zato se na galamu, posle prvog susreta, više gleda kao na atrakciju bez koje grčka pijaca ne bi bila to što jeste.


Za mene je pijaca već uobičajena rutina, pa me određeni prodavci, od kojih svake nedelje kupujem namernice, u prolazu pozdravljaju sa „kalimera“. Desi se ponekad da ipak poželim nešto drugačije, pa pogledam i druge tezge. Uzmem kesu, izaberem sama šta mi se dopada, dam prodavcu da izmeri, platim i to je to.
 
 
Opis zadatka

Zadatak za ovaj petak bili su – krastavčići. Naime, jedna od stvari koja mi nedostaje u Grčkoj zimi su kiseli krastavčići. Neki od velikih stranih marketa ih imaju, ali stavljaju neke čudne začine, pa mi se ukus ne dopada. Zato sam rešila da ove godine probam sama da ih napravim, po maminom receptu.

Međutim, krastavčića nema nigde! Bar ne onih sitnih. Taman kada sam pomislila da ću se ipak vratiti praznih ruku, ugledam ih na jednoj tezgi. Tezgu sam i ranije zapazila jer je ogromna, mahom puna zeleniša, a prodavac je uvek isti - jedan visoki mladić sa ogromnom bradom. I uvek je gužva. Iskreno, baš ne bih da stojim pola sata u redu za peršun ma koliko da je dobar (peršun je u ovom slučaju pojam za sve zeleniše) pa sam je nekako uvek zaobilazila. Ali šta ću, trebaju mi krastavčići, a tu ih jedino ima.
 
 
Odnos sa kupcima - primer 1, prvi deo

Onako s Bebom, koja je sa prethodne tezge uzela paradajz i gricka (znači zabavlja se i ne buni se da joj je dosadno) parkiram kolica u jedan ugao. Kao i na svakoj tezgi, zatražim kesu - prodavac ne odgovara. Zatražim drugi put – opet ništa. Rekoh, možda dečko ima previše posla. Priđem mestu gde su kese i uzmem sama. Pogledao me i ništa nije rekao. Polako biram krastavčiće i stavljam ih u kesu, iako me čudi što svi čekaju i niko ništa ne bira.

Između mene i reda, gura se jedna Grkinja.

-„Koliko je rukola“?
-„50 centi“.
-„U redu, uzeću jednu vezu“.
- „Gospođo, zamolio bih vas da sačekate u redu“.
- „Naplatite vi meni odmah. Evo, imam 50 centi“, odgovara mu gospođa koja očigledno ne može da čeka.

Pruža mu 50 centi i navaljuje da ih uzme. Pogledao je onako ispod oka i uzeo novac. Njegov pogled govorio je da ga nekulturni uvek iznova iznenade.

Sa kesom krastavčića u rukama stala sam u red. Bila sam četvrta i posmatrala kako se stvari odvijaju. Svako je prodavcu rekao šta želi, a onda je prodavac, sam, sa rukavicama na rukama, uzimao najbolje proizvode, dodatno ih obrađivao da nemaju dugačke drške, propali plod, loš list...
Nije mi trebalo mnogo da ukapiram da sam traženjem kese i samoposluživanjem i ja bila od onih nekulturnih, koji ne umeju da sačekaju...

Kupci su uzimali po više stvari, a prodavac je strpljivo birao najbolje, stavljao u kese, a zatim ih odnosio do kupca i odlagao u njihova kolica. Usluga na nivou, mušterije sve neki fini, probran svet.

Kada sam gospođu ispred mene pitala zašto je tezga toliko popularna, rekla mi je da dečko koji prodaje uglavnom uzglaja organske proizvode, da je kvalitet odličan i da ona, i pored toga što je uvek gužva, čeka svakog petka. Na to se nadovezala i gospođa iza mene komentarom da, kad prodavac donese paradajz, cela tezga miriše, a ukus je kao onaj nekad. Pomislih možda bih za paradajz i sačekala, ali peršun je peršun - lepo je što je kvalitetan, ali ako na to izgubim pola dana čekajući...
 
 
Odnos sa kupcima - primer 2

Beba je bila dobra, a i mene je zabavljalo da posmatram ovaj, za mene, novi pristup prodaji proizvoda na atinskoj pijaci, kao i takmičenje ko će više kesa sa tezgde da ponese. U međuvremenu, prodavačica sa tezge do, pita me želim li njen paradajz.

-„Ne hvala gospođo, ja volim sitniji“, odgovaram.
-„Imam ja i sitniji, evo pogledajte“, počinje da me ubeđuje i pokazuje paradajz srednje veličine.
-„Hvala vam, ali ja volim baš onaj sitan“, ljubazno odgovaram.

Nakon 30 sekundi rekla mi je da pomerim kolica sa Bebom jer joj zaklanjaju 5 centimetara tezge. Malo je reći da sam poludela! Stavila sam deo kolica sa te strane, jer je sa svih drugih bilo sunčano. Nisam joj rekla ništa. Pomerila sam kolica i Bebu stavila na sunce. Otvorila sam suncobran koji je zauzimao dosta prostora i konstantno sam morala da manevrišem, ali šta sam drugo mogla.

Tim potezom gospođa prodavačica izgubila je nekoliko mušterija u startu. Svi koji su čekali sa mnom u redu zgrozili su se na njen kometar.

 
Odnos sa kupcima - primer 1, drugi deo
 
Uto dođe red na mene na tezgi na kojoj sam čekala. Pružam kesu s krastavčićima i unapred se izvinjavam što sam ih sama birala. Objasnim da je to ono na šta sam do sada navikla.

Već u 11.30h (pijaca traje do 16h) na tezgi nije ostalo skoro ništa...
 
Nema problema“, kaže mladi bradati dvometraš. „Sam biram zato što jedino kada svaki proizvod prođe kroz moje ruke, budem siguran da sam mušteriji dao najbolje“.

Počinjem da se vadim da sam sama birala i zato što mi trebaju baš sitni krstavčići za nešto što spremam. Interesovalo ga je šta je to tačno, a onda sam mu objasnila da mi u Srbiji nemamo povrće cele godine, tako da salatu kiselimo da bismo je imali zimi.

Dok sam govorila, primetila sa da nešto pakuje u kese. Uzela sam i vezicu nane, uz već odabrane krastavčiće, pružila novac, a on meni moje kese. Zatim mi je dao još tri. Stavio je paprike, peršun, mirođiju, salatu i pružio Bebi šargarepicu. Rekao je da je to poklon od njega.

 
Zaključak 

Bila sam iznenađena. Pomislila sam na prodavačicu koja mi je rekla da sklonim kolica s Bebom jer joj zaklanjam tezgu i ovog divnog mladića. Prodavačicinoj tezgi, za 20 minuta koliko sam stajala u redu, nije prišao niko – na njegovoj je čekalo 10 ljudi. Dečko koji sam proizvodi ono što prodaje, insistira na kvalitetu, ali i na – usluzi. Na pijaci bar 40 tezgi prodaje peršun po istoj ceni, ali gužva je kod njega. Zato što je drugačiji, ceni mušterije i ume da ih privuče.

Važno je imati kvalitetan proizvod, ali možda još važnije – umeti da ga plasiraš. I na pijaci. Zato ću ja, od narednog petka, za peršun ipak čekati u redu...

16. септембар 2015.

Ponosna


Došao je kod nas oko 19h. Po podočnjacima se vidi da ga još nije prošao jet-leg. Iz Amerike je doputovao u petak uveče, u subotu je rano išao na svadbu na Krit. Ostao je do ranih jutarnjih sati i probudio se taman da ne zakasni na avion za Atinu. Pokušao je u ponedeljak da malo odspava, ali porodica je želela da ga vidi. Veče je bilo rezervisano za nas, jer u sredu ujutro ide nazad za Ameriku. Obaveze na fakultetu ne mogu da čekaju.
 
 
Spiros ima 34 godine i jedan je od najboljih drugova mog muža. Visok, mršav, smireni nepušač – na prvi pogled rekli biste sve, samo ne Grk. Pažljivo sluša dok drugi govore, ne upada u reč i gotovo tihim glasom odgovara kratkim rečenicama. Nema teme o kojoj sa Spirosom ne može da se razgovara. Vidi se da je pametan, načitan, ali i društven, sa puno hobija.

Od njih šestorice, samo je moj muž posle završenog fakulteta ostao u Grčkoj. Bili su među najboljim studentima Ekonomskog fakulteta, pa su ostali rešili da sreću potraže negde drugde. Današnji skor – trojica u Americi, jedan u Engleskoj, jedan u Finskoj. Kažem današnji, jer pre nekoliko godina nije bilo isto. Engleska je bila popularnija, ali sa odlaskom u Ameriku, iako su rekli da im se isprva nije dopalo, uvideli su da greše i ostali. Što ne znači da za nekoliko godina skor neće da se promeni.

Spiros je iz skromne porodice. Mama mu je umrla dok je studirao, brat se bavi malim privatnim poslom, a otac je pasionirani pčelar. Nakon završetka fakulteta, u Englesku je otišao na master studije. Za pokazano znanje dobio je stipendiju. Nikad se ni na šta nije žalio. Ni na kišu, koja ponekad ume da nervira nas koji nismo navikli da skoro svaki dan pada.
 
 
Kada je na red došlo traženje posla, Spiros je konkurente pobedio – znanjem. Ni prepisivanjem, ni nameštanjem, ni poznavanjem stranačkog kolege, ni podmićivanjem profesora. Nema Spiros tatu da ga gura, ali očigledno ima znanje. Ono što je tamo tada jedino prolazilo.

Zaposlio se u poznatoj finansijskoj instituciji za koju je radio 8 godina. Bio je zadužen za region Jugoistočne Evrope i često se sastajao sa ljudima na visokim državnim pozicijama. Ipak, rešio je da, u 32-oj godini, kaže zbogom dobrom poslu. Želeo je da – studira.

Ostaviti veoma dobar posao i ponovo se vratiti u školsku klupu, u nekim zrelijim godinama, za većinu njegovih prijatelja i ljudi koji su ga poznavali bilo je čudno. Ali ne i za Spirosa – on je imao plan. Želeo je da upiše dobru školu, završi MBA studije i proba da pronađe nešto još bolje. Nije ni važno što ga niko nije razumeo. Spiros je verovao u sebe. Iako, kada govori, ne izgleda kao neko ko je previše samouveren, taj neki sjaj u očima dok objašnjava kako mu je fakultet omogućio da upozna neke značajne ljude, druži se sa studentima iz celog sveta i nauči nešto novo, govorio je više od reči.
 
 
Neki bi to nazvali izazovom, neki rizikom, neki bi pomislili da mu se može. Reći ću samo da je školarinu od 150.000 dolara platio maltene sam i to ne u kešu (jer ga nije imao) – za 30% dobio je stipendiju, a za preostali iznos uzeo kredit.

Na kraju prve godine MBA studija (studije traju 2 godine) pozvali su ga u Vašington, u Svetsku Banku na praksu. U 33-oj godini, nakon višegodišnjeg iskustva u značajnoj finansijskoj instituciji, Sripos je 2 meseca bio – stažista!
 
Kao da je počinjao sve iz početka... Za mnoge bi to bilo ispod časti. Ipak, Spiros se na podsmešljive komentare nije obazirao.

Druga godina studija donela mu je priliku da upozna poslodavca za koga bi baš želeo da radi. Ipak, trebalo je proći selekciju od 20 isto toliko zainteresovanih studenata sa njegovog fakulteta. Spiros ih je sve pobedio – znanjem. Ni prepisivanjem, ni nameštanjem, ni poznavanjem stranačkog kolege, ni podmićivanjem profesora da o njemu kaže nešto lepo. Nema Spiros tatu da ga gura niti para za tako nešto. Ali, očigledno ima znanje, ono što je tamo tada jedino prolazilo.

Ipak, ni to nije bio kraj. Sada su mu konkurencija bile kolege sa drugih, najpoznatijih američkih Univerziteta. I tu bitku je dobio Spiros. Opet – znanjem.
 

Finalna borba – u prostorijama kompanije. Zbog prirode posla, budio se Spiros svako jutro u 4.30h i u kancelariji ostajao do kasno uveče. I tako dva meseca. Ukoliko se pokaže kao dobar, zadržaće ga. Ukoliko ne, moraće da čeka neku novu priliku.

 Spiros je i iz te bitke izašao kao pobednik. Jedan pametan i vredan momak pokazao je da su te dve osobine koje ga krase bile presudne za uspeh. Ni pol, ni zemlja iz koje dolazi, ni prethodno iskustvo, ni status u društvu. Obezbedile su mu mesto u poslovnoj eliti, među najboljima, tamo gde je verovao i želeo da bude.

Muž i ja smo ga nemo slušali. Nije to ono:“ Čuo sam da je neko tamo postigao to i to“. Bio je to naš Spiros. Kako da se ne osećaš ponosno na nekoga ko je tako skroman, a postigao je tako mnogo?

Nekoliko dana kasnije sa Bebom sam bila kod drugarice na rođendanu. Meni mahom  nepoznate mame i njihova dečica. Kada sam rekla odakle sam, jedna Grkinja je počela da oduševljeno priča o Beogradu i Srbiji. U sklopu istraživanja na fakultetu na kome radi, posetili su Beograd.
 

 
„Vi Srbi ste slični nama“, rekla je. „Gostoljubivi ste, veseli, ponosni. I očigledno imate dosta znanja i iskustva iz oblasti kojom se bavim. Kada god pozovem neku evropsku instituciju u Evropi, Srbi su uvek na najvišim pozicijama“.

Ma, bila sam ponosna do neba!  
 
 
 
Fotografije:
www.danichols.com
http://alumni.harvard.edu
www.ic-cuni.cz
www.investopedia.com
www.pinterest.com    

7. септембар 2015.

Čemu služi, a uz to i (ne) radi?


Kada, u 7-om ili 8-om mesecu uđete u prodavnicu dečjih stvari, prodavačica će vam za većinu njih reći – da će vam trebati. Ovde ne računam one bazične, za koje svi znamo, tipa krevetac, dušek, kolica (mada se i kupovina nekih od njih može pretvoriti u veliko istraživanje). Sve je uznapredovalo, pa taj trend prate i ove vekovima korišćene stvari, koje su vremenom dobile novi oblik ili funkciiju. Tako ćete se odmah zagledati u dečje krevete 3 u 1, kolica koja se okreću za 360 stepeni, dečju sobu izjedna i razne druge skalamerije za koje ćete, u pojedinim slučajevima, zaista reći „wow"!



Ipak, pravo malo otkriće su one sitne stvari za koje niste ni znali da postoje! Mene je u prvom naletu skup sitnica za grudi ostavio bez teksta - pumpa za izmuzavanje, flašice za istu namenu, pa onda kese za čuvanje mleka, papirni tamponi da ne izlazi mleko, krema za bradavice, silikonske bradavice i još nekoliko kojima se ni imena više ne sećam. Ako beba ipak ne sisa, onda je to novi set, u kome su terilizator, flašice i sušilica samo početak...

Da bi prosečan građanin sve to pokupovao,verujem da mu ni 6 mesečnih plata ne bi bilo dovoljno!

A prosečna mama – osim što je, dok prodavačica priča li priča, stomak pritiska (jer je u poodmakloj trudnoći), pokušava da sve to zabeleži, ne bi li prenela ženskim osobama koje su se već ostvarile u ulozi majke i samim tim imaju više iskustva.

Iako su sve te stvari za bebu majušne, a njihova kupovina uzbudljiva, trudila sam se da ne podlegnem potrošačkoj bebi groznici. Ipak, svaka mama, uključujući i mene, ima neku svoju malu tajnu, caku, predmet za koji je mislila da je suvišan ili „čemu služi, a uz to i ne radi“, a u stvari se ispostavilo se da je veoma koristan.

Nakon godinu dana staža, na mene je ovakav utisak ostavilo nekoliko sitnica, koje su mi olakšavale svakodnevne radne zadatke.


Štramplice sa nogicama

Sigurna sam da ovo nije pravi naziv proizvoda :), ali slika pokazuje na šta mislim. Kada sam kupovala garderobu za Bebu, od svih malih slatkih stvari, birala sam one najslađe. U nekim slučajevima, ispostavilo se da je taj kriterijum ipak pogrešan! Najslađe je možda lepo na oko, ali ne znači uvek i korisno. Tako se, u zimskom periodu, za gomilu nekih trenerčica ispostavilo da su bačene pare. Beba je (kada je ukapirala) neprestano skidala čarape, i ne samo što ih je skidala, već ih je stavljala u usta. Tako vlažne, nije bilo šanse da joj ih obujem ponovo. Dan je prolazio u smenjivanju boja, pa se dešavalo da joj je na jednoj roze, a na drugoj bela čarapica. I tako nekoliko puta dnevno. Onda sam na poklon dobila čudesne štramplice sa nogavicama. Spasle su me. Obučem ih i ne mislim! Beba suva i zaštićena, a ja rasterećena jedne obaveze.


Četka za pranje flašica
Kada mi je prodavačica ovo pokazala u 8-om mesecu trudnoće, počela sam da se smejem. Ma da, samo mi još četka fali. I stalak, i specijalan deterdžent, i kutijica za pranje flašica u mašini za sudove! Ipak, kada je Beba počela da pije mleko iz flašice, shvatila sam da je pranje običnim sunđerom malo komplikovanije nego što izgleda. Flašica je doboka, pa sunđer ne može da dospe u sve delove, a mleko se, po običaju, nekako uvek zadržava tamo gde on ne može da priđe! Pokušavala sam da grudvice preostalog mleka dohvatim nožem, ali nije uvek išlo. Tako se, iz dana u dan, jedan relativno prost zadatak pretvarao u višeminutnu moru. Sve dok na poklon nisam dobila 2 četke za pranje flašica – manju za cuclicu i veću za flašicu. Ipak, veća četka i dalje nije rešavala problem, jer nije bila dovoljno široka da dohvati sve uglove flašice. A onda sam se naljutila i kupila Dr.Brown's (o obožavanju njihovih proizvoda sam već pisala) koja je odmah zauzela počasno mesto u kuhinji. Na kraju četke su sunđeri, i u tri jednostavna poteza flašica je potpuno oprana. Bez ikakvih ostataka. A ima i svoj mali stalak, tako da ne moram da mislim gde ću da je stavim kada je operem.


Peškir sa kapuljačom
Ovo mi je nekako zvučalo logično – okupaš bebu i zaviješ je u jedan peškir, koji ima i kapuljačicu za glavu. Lako, jednostavno, praktično. Još uvek nam služi, iako je Beba sad već porasla i uskoro će da ih preraste. Rekoše mi da, na žalost, ne prave veće...


Suncobran za kolica
Pošto je Beba letnje dete i mahom smo preko dana u tim prvim mesecima bile kod kuće, nije mi ni padalo na pamet da tako nešto postoji. Kolica su imala onu nastrešnicu, a pošto je Beba u tom periodu ležala, nije bilo potrebe za dodatnim prekrivanjem. Ipak, kako je Beba rasla, a grčko proleće poprimilo svoje draži, nastrešnica više nije bila rešenje. Beba se okretala, gledala mace i kuce, pratila pogledom automobile...Da stavi kapu bio je uspeh naterati je, tako da smo se maltene svakodnevno, po više puta, igrale „ja stavim, ona skine“ igre. Pokušala sam da idem stazama koje imaju prirodan hlad, ali to ne može uvek da bude slučaj. A onda je muž predložio da kupimo suncobran za kolica.  U prvi mah mi se učinilo kao bacanje para, ali ipak sam pristala da ga kupimo. Možda ipak bude koristan, ko zna? Trebalo je naći odgovarajući jer, u zavisnosti od kolica, i tu ima razlike. Samo naša marka kolica zahtevala je i neki poseban deo, pa je, na izgled, prosta kupovina ipak potrajala dok ga nismo našli.


Kada smo ga konačno stavili,nisam videla neki boljitak. Misleći da sve znam, pomerala sam suncobran onako kako ne treba, dok u jednoj šetnji ne videh mamu kako podešava svoj. Onda je sve nekako bilo lakše.

Sada uživam! Gde god da Beba želi da se okrene, suncobran može da je pokrije. Jes' da me nekad malo nervira što moram da ga premeštam s jedne strane kolica na drugu, ali od kad ga imam, šetnja po suncu postala je zadovoljstvo, a ne savijanje (za bačenu kapu).
PS: Dok sam tražila fotografije da ilustrujem tekst, naiđoh na ovu.
Predivan izum! U Atini kiša ne pada često, ali ipak je korisno imati ga.

Postoji li sitnica koja je vama, nenadano, pomogla da lakše obavite radne zadatke oko bebe?


Fotografije:
http://terrytown.com/kl1602.htm
http://craziestgadgets.com/2011/06/21/7-ways-to-use-an-umbrella-hands-free/
http://www.sewmuchado.com/2014/05/free-footed-baby-pants-pattern.html
http://www.motherslove.com.au/dr-browns-bottle-cleaning-brush-pink-large.html
http://www.annatestadoro.com/2012/10/12/blogtoberfest-8-review-friday-stokke-sleepi/