29. септембар 2015.

Kako se potraga za krastavčićima na atinskoj pijaci pretvorila u lekciju iz marketinga


Opis događaja
 
Još jedan petak i još jedan „cirkus“ u našem naselju. Dolazi pijaca!

Da pojasnim - u Atini ne postoji posebno mesto koje mi znamo kao pijaca. Svako naselje ima svoj dan kada pijaca - dolazi. Kažem dolazi, jer se od ranog jutra zatvara jedna velika ulica opredeljena za to, gde se postavljaju tezge i izlaže roba. Okolne ulice pune su parkiranih kamiona, malih i velikih, a vredne ruke prodavca iznose robu i pripremaju se za prve mušterije. Obično one starije, koji krenu u jutarnju šetnju, jer je posle ili vrućina ili gužva, što im obično ne odgovara.
 
 
Svaki prodavac zna svoje mesto i postavljanje ide relativno brzo. Oni koji žive u pijačnoj ulici automobile pomeraju veče pre, jer za njih do 16h toga dana nema mesta. Nakon isteka vremena za pijacu, ulica se čisti i već oko 17h onaj ko ne zna, ni po čemu ne bi mogao da primeti da se tu celog dana nešto prodavalo. Samo miris ribe, koji verovatno ne odlazi tako lako, mogao bi onima sa oštrijim njuhom da izazove sumnju...
 
 
Opis situacije

Kao i svakog petka, Beba i ja krećemo u nabavku. Ujutro su cene najviše, a kako dan odmiče padaju, pa nismo baš prve mušterije. U zavisnosti od Bebinog rasporeda i raspoloženja, obično dođemo oko podne, kada je prvo spuštanje cena na redu. Taj događaj prati velika buka sa tezgi, jer svako želi da obavesti da je na redu ono što bi prodavci u radnjama nazvali promotivna ponuda. Ili recimo „happy hour“. Imam utisak da se galama baš i nije svidela grupi Nemaca, koji su očigledno prvi put došli na pijacu. Ali, navićiće se. Kao i svi mi kojima je grčki temperament na početku malo čudan. Japanka koja je u redu ispred mene čekala da kupi jaja, već zna i da ih naručuje na grčkom :). Zato se na galamu, posle prvog susreta, više gleda kao na atrakciju bez koje grčka pijaca ne bi bila to što jeste.


Za mene je pijaca već uobičajena rutina, pa me određeni prodavci, od kojih svake nedelje kupujem namernice, u prolazu pozdravljaju sa „kalimera“. Desi se ponekad da ipak poželim nešto drugačije, pa pogledam i druge tezge. Uzmem kesu, izaberem sama šta mi se dopada, dam prodavcu da izmeri, platim i to je to.
 
 
Opis zadatka

Zadatak za ovaj petak bili su – krastavčići. Naime, jedna od stvari koja mi nedostaje u Grčkoj zimi su kiseli krastavčići. Neki od velikih stranih marketa ih imaju, ali stavljaju neke čudne začine, pa mi se ukus ne dopada. Zato sam rešila da ove godine probam sama da ih napravim, po maminom receptu.

Međutim, krastavčića nema nigde! Bar ne onih sitnih. Taman kada sam pomislila da ću se ipak vratiti praznih ruku, ugledam ih na jednoj tezgi. Tezgu sam i ranije zapazila jer je ogromna, mahom puna zeleniša, a prodavac je uvek isti - jedan visoki mladić sa ogromnom bradom. I uvek je gužva. Iskreno, baš ne bih da stojim pola sata u redu za peršun ma koliko da je dobar (peršun je u ovom slučaju pojam za sve zeleniše) pa sam je nekako uvek zaobilazila. Ali šta ću, trebaju mi krastavčići, a tu ih jedino ima.
 
 
Odnos sa kupcima - primer 1, prvi deo

Onako s Bebom, koja je sa prethodne tezge uzela paradajz i gricka (znači zabavlja se i ne buni se da joj je dosadno) parkiram kolica u jedan ugao. Kao i na svakoj tezgi, zatražim kesu - prodavac ne odgovara. Zatražim drugi put – opet ništa. Rekoh, možda dečko ima previše posla. Priđem mestu gde su kese i uzmem sama. Pogledao me i ništa nije rekao. Polako biram krastavčiće i stavljam ih u kesu, iako me čudi što svi čekaju i niko ništa ne bira.

Između mene i reda, gura se jedna Grkinja.

-„Koliko je rukola“?
-„50 centi“.
-„U redu, uzeću jednu vezu“.
- „Gospođo, zamolio bih vas da sačekate u redu“.
- „Naplatite vi meni odmah. Evo, imam 50 centi“, odgovara mu gospođa koja očigledno ne može da čeka.

Pruža mu 50 centi i navaljuje da ih uzme. Pogledao je onako ispod oka i uzeo novac. Njegov pogled govorio je da ga nekulturni uvek iznova iznenade.

Sa kesom krastavčića u rukama stala sam u red. Bila sam četvrta i posmatrala kako se stvari odvijaju. Svako je prodavcu rekao šta želi, a onda je prodavac, sam, sa rukavicama na rukama, uzimao najbolje proizvode, dodatno ih obrađivao da nemaju dugačke drške, propali plod, loš list...
Nije mi trebalo mnogo da ukapiram da sam traženjem kese i samoposluživanjem i ja bila od onih nekulturnih, koji ne umeju da sačekaju...

Kupci su uzimali po više stvari, a prodavac je strpljivo birao najbolje, stavljao u kese, a zatim ih odnosio do kupca i odlagao u njihova kolica. Usluga na nivou, mušterije sve neki fini, probran svet.

Kada sam gospođu ispred mene pitala zašto je tezga toliko popularna, rekla mi je da dečko koji prodaje uglavnom uzglaja organske proizvode, da je kvalitet odličan i da ona, i pored toga što je uvek gužva, čeka svakog petka. Na to se nadovezala i gospođa iza mene komentarom da, kad prodavac donese paradajz, cela tezga miriše, a ukus je kao onaj nekad. Pomislih možda bih za paradajz i sačekala, ali peršun je peršun - lepo je što je kvalitetan, ali ako na to izgubim pola dana čekajući...
 
 
Odnos sa kupcima - primer 2

Beba je bila dobra, a i mene je zabavljalo da posmatram ovaj, za mene, novi pristup prodaji proizvoda na atinskoj pijaci, kao i takmičenje ko će više kesa sa tezgde da ponese. U međuvremenu, prodavačica sa tezge do, pita me želim li njen paradajz.

-„Ne hvala gospođo, ja volim sitniji“, odgovaram.
-„Imam ja i sitniji, evo pogledajte“, počinje da me ubeđuje i pokazuje paradajz srednje veličine.
-„Hvala vam, ali ja volim baš onaj sitan“, ljubazno odgovaram.

Nakon 30 sekundi rekla mi je da pomerim kolica sa Bebom jer joj zaklanjaju 5 centimetara tezge. Malo je reći da sam poludela! Stavila sam deo kolica sa te strane, jer je sa svih drugih bilo sunčano. Nisam joj rekla ništa. Pomerila sam kolica i Bebu stavila na sunce. Otvorila sam suncobran koji je zauzimao dosta prostora i konstantno sam morala da manevrišem, ali šta sam drugo mogla.

Tim potezom gospođa prodavačica izgubila je nekoliko mušterija u startu. Svi koji su čekali sa mnom u redu zgrozili su se na njen kometar.

 
Odnos sa kupcima - primer 1, drugi deo
 
Uto dođe red na mene na tezgi na kojoj sam čekala. Pružam kesu s krastavčićima i unapred se izvinjavam što sam ih sama birala. Objasnim da je to ono na šta sam do sada navikla.

Već u 11.30h (pijaca traje do 16h) na tezgi nije ostalo skoro ništa...
 
Nema problema“, kaže mladi bradati dvometraš. „Sam biram zato što jedino kada svaki proizvod prođe kroz moje ruke, budem siguran da sam mušteriji dao najbolje“.

Počinjem da se vadim da sam sama birala i zato što mi trebaju baš sitni krstavčići za nešto što spremam. Interesovalo ga je šta je to tačno, a onda sam mu objasnila da mi u Srbiji nemamo povrće cele godine, tako da salatu kiselimo da bismo je imali zimi.

Dok sam govorila, primetila sa da nešto pakuje u kese. Uzela sam i vezicu nane, uz već odabrane krastavčiće, pružila novac, a on meni moje kese. Zatim mi je dao još tri. Stavio je paprike, peršun, mirođiju, salatu i pružio Bebi šargarepicu. Rekao je da je to poklon od njega.

 
Zaključak 

Bila sam iznenađena. Pomislila sam na prodavačicu koja mi je rekla da sklonim kolica s Bebom jer joj zaklanjam tezgu i ovog divnog mladića. Prodavačicinoj tezgi, za 20 minuta koliko sam stajala u redu, nije prišao niko – na njegovoj je čekalo 10 ljudi. Dečko koji sam proizvodi ono što prodaje, insistira na kvalitetu, ali i na – usluzi. Na pijaci bar 40 tezgi prodaje peršun po istoj ceni, ali gužva je kod njega. Zato što je drugačiji, ceni mušterije i ume da ih privuče.

Važno je imati kvalitetan proizvod, ali možda još važnije – umeti da ga plasiraš. I na pijaci. Zato ću ja, od narednog petka, za peršun ipak čekati u redu...

16. септембар 2015.

Ponosna


Došao je kod nas oko 19h. Po podočnjacima se vidi da ga još nije prošao jet-leg. Iz Amerike je doputovao u petak uveče, u subotu je rano išao na svadbu na Krit. Ostao je do ranih jutarnjih sati i probudio se taman da ne zakasni na avion za Atinu. Pokušao je u ponedeljak da malo odspava, ali porodica je želela da ga vidi. Veče je bilo rezervisano za nas, jer u sredu ujutro ide nazad za Ameriku. Obaveze na fakultetu ne mogu da čekaju.
 
 
Spiros ima 34 godine i jedan je od najboljih drugova mog muža. Visok, mršav, smireni nepušač – na prvi pogled rekli biste sve, samo ne Grk. Pažljivo sluša dok drugi govore, ne upada u reč i gotovo tihim glasom odgovara kratkim rečenicama. Nema teme o kojoj sa Spirosom ne može da se razgovara. Vidi se da je pametan, načitan, ali i društven, sa puno hobija.

Od njih šestorice, samo je moj muž posle završenog fakulteta ostao u Grčkoj. Bili su među najboljim studentima Ekonomskog fakulteta, pa su ostali rešili da sreću potraže negde drugde. Današnji skor – trojica u Americi, jedan u Engleskoj, jedan u Finskoj. Kažem današnji, jer pre nekoliko godina nije bilo isto. Engleska je bila popularnija, ali sa odlaskom u Ameriku, iako su rekli da im se isprva nije dopalo, uvideli su da greše i ostali. Što ne znači da za nekoliko godina skor neće da se promeni.

Spiros je iz skromne porodice. Mama mu je umrla dok je studirao, brat se bavi malim privatnim poslom, a otac je pasionirani pčelar. Nakon završetka fakulteta, u Englesku je otišao na master studije. Za pokazano znanje dobio je stipendiju. Nikad se ni na šta nije žalio. Ni na kišu, koja ponekad ume da nervira nas koji nismo navikli da skoro svaki dan pada.
 
 
Kada je na red došlo traženje posla, Spiros je konkurente pobedio – znanjem. Ni prepisivanjem, ni nameštanjem, ni poznavanjem stranačkog kolege, ni podmićivanjem profesora. Nema Spiros tatu da ga gura, ali očigledno ima znanje. Ono što je tamo tada jedino prolazilo.

Zaposlio se u poznatoj finansijskoj instituciji za koju je radio 8 godina. Bio je zadužen za region Jugoistočne Evrope i često se sastajao sa ljudima na visokim državnim pozicijama. Ipak, rešio je da, u 32-oj godini, kaže zbogom dobrom poslu. Želeo je da – studira.

Ostaviti veoma dobar posao i ponovo se vratiti u školsku klupu, u nekim zrelijim godinama, za većinu njegovih prijatelja i ljudi koji su ga poznavali bilo je čudno. Ali ne i za Spirosa – on je imao plan. Želeo je da upiše dobru školu, završi MBA studije i proba da pronađe nešto još bolje. Nije ni važno što ga niko nije razumeo. Spiros je verovao u sebe. Iako, kada govori, ne izgleda kao neko ko je previše samouveren, taj neki sjaj u očima dok objašnjava kako mu je fakultet omogućio da upozna neke značajne ljude, druži se sa studentima iz celog sveta i nauči nešto novo, govorio je više od reči.
 
 
Neki bi to nazvali izazovom, neki rizikom, neki bi pomislili da mu se može. Reći ću samo da je školarinu od 150.000 dolara platio maltene sam i to ne u kešu (jer ga nije imao) – za 30% dobio je stipendiju, a za preostali iznos uzeo kredit.

Na kraju prve godine MBA studija (studije traju 2 godine) pozvali su ga u Vašington, u Svetsku Banku na praksu. U 33-oj godini, nakon višegodišnjeg iskustva u značajnoj finansijskoj instituciji, Sripos je 2 meseca bio – stažista!
 
Kao da je počinjao sve iz početka... Za mnoge bi to bilo ispod časti. Ipak, Spiros se na podsmešljive komentare nije obazirao.

Druga godina studija donela mu je priliku da upozna poslodavca za koga bi baš želeo da radi. Ipak, trebalo je proći selekciju od 20 isto toliko zainteresovanih studenata sa njegovog fakulteta. Spiros ih je sve pobedio – znanjem. Ni prepisivanjem, ni nameštanjem, ni poznavanjem stranačkog kolege, ni podmićivanjem profesora da o njemu kaže nešto lepo. Nema Spiros tatu da ga gura niti para za tako nešto. Ali, očigledno ima znanje, ono što je tamo tada jedino prolazilo.

Ipak, ni to nije bio kraj. Sada su mu konkurencija bile kolege sa drugih, najpoznatijih američkih Univerziteta. I tu bitku je dobio Spiros. Opet – znanjem.
 

Finalna borba – u prostorijama kompanije. Zbog prirode posla, budio se Spiros svako jutro u 4.30h i u kancelariji ostajao do kasno uveče. I tako dva meseca. Ukoliko se pokaže kao dobar, zadržaće ga. Ukoliko ne, moraće da čeka neku novu priliku.

 Spiros je i iz te bitke izašao kao pobednik. Jedan pametan i vredan momak pokazao je da su te dve osobine koje ga krase bile presudne za uspeh. Ni pol, ni zemlja iz koje dolazi, ni prethodno iskustvo, ni status u društvu. Obezbedile su mu mesto u poslovnoj eliti, među najboljima, tamo gde je verovao i želeo da bude.

Muž i ja smo ga nemo slušali. Nije to ono:“ Čuo sam da je neko tamo postigao to i to“. Bio je to naš Spiros. Kako da se ne osećaš ponosno na nekoga ko je tako skroman, a postigao je tako mnogo?

Nekoliko dana kasnije sa Bebom sam bila kod drugarice na rođendanu. Meni mahom  nepoznate mame i njihova dečica. Kada sam rekla odakle sam, jedna Grkinja je počela da oduševljeno priča o Beogradu i Srbiji. U sklopu istraživanja na fakultetu na kome radi, posetili su Beograd.
 

 
„Vi Srbi ste slični nama“, rekla je. „Gostoljubivi ste, veseli, ponosni. I očigledno imate dosta znanja i iskustva iz oblasti kojom se bavim. Kada god pozovem neku evropsku instituciju u Evropi, Srbi su uvek na najvišim pozicijama“.

Ma, bila sam ponosna do neba!  
 
 
 
Fotografije:
www.danichols.com
http://alumni.harvard.edu
www.ic-cuni.cz
www.investopedia.com
www.pinterest.com    

7. септембар 2015.

Čemu služi, a uz to i (ne) radi?


Kada, u 7-om ili 8-om mesecu uđete u prodavnicu dečjih stvari, prodavačica će vam za većinu njih reći – da će vam trebati. Ovde ne računam one bazične, za koje svi znamo, tipa krevetac, dušek, kolica (mada se i kupovina nekih od njih može pretvoriti u veliko istraživanje). Sve je uznapredovalo, pa taj trend prate i ove vekovima korišćene stvari, koje su vremenom dobile novi oblik ili funkciiju. Tako ćete se odmah zagledati u dečje krevete 3 u 1, kolica koja se okreću za 360 stepeni, dečju sobu izjedna i razne druge skalamerije za koje ćete, u pojedinim slučajevima, zaista reći „wow"!



Ipak, pravo malo otkriće su one sitne stvari za koje niste ni znali da postoje! Mene je u prvom naletu skup sitnica za grudi ostavio bez teksta - pumpa za izmuzavanje, flašice za istu namenu, pa onda kese za čuvanje mleka, papirni tamponi da ne izlazi mleko, krema za bradavice, silikonske bradavice i još nekoliko kojima se ni imena više ne sećam. Ako beba ipak ne sisa, onda je to novi set, u kome su terilizator, flašice i sušilica samo početak...

Da bi prosečan građanin sve to pokupovao,verujem da mu ni 6 mesečnih plata ne bi bilo dovoljno!

A prosečna mama – osim što je, dok prodavačica priča li priča, stomak pritiska (jer je u poodmakloj trudnoći), pokušava da sve to zabeleži, ne bi li prenela ženskim osobama koje su se već ostvarile u ulozi majke i samim tim imaju više iskustva.

Iako su sve te stvari za bebu majušne, a njihova kupovina uzbudljiva, trudila sam se da ne podlegnem potrošačkoj bebi groznici. Ipak, svaka mama, uključujući i mene, ima neku svoju malu tajnu, caku, predmet za koji je mislila da je suvišan ili „čemu služi, a uz to i ne radi“, a u stvari se ispostavilo se da je veoma koristan.

Nakon godinu dana staža, na mene je ovakav utisak ostavilo nekoliko sitnica, koje su mi olakšavale svakodnevne radne zadatke.


Štramplice sa nogicama

Sigurna sam da ovo nije pravi naziv proizvoda :), ali slika pokazuje na šta mislim. Kada sam kupovala garderobu za Bebu, od svih malih slatkih stvari, birala sam one najslađe. U nekim slučajevima, ispostavilo se da je taj kriterijum ipak pogrešan! Najslađe je možda lepo na oko, ali ne znači uvek i korisno. Tako se, u zimskom periodu, za gomilu nekih trenerčica ispostavilo da su bačene pare. Beba je (kada je ukapirala) neprestano skidala čarape, i ne samo što ih je skidala, već ih je stavljala u usta. Tako vlažne, nije bilo šanse da joj ih obujem ponovo. Dan je prolazio u smenjivanju boja, pa se dešavalo da joj je na jednoj roze, a na drugoj bela čarapica. I tako nekoliko puta dnevno. Onda sam na poklon dobila čudesne štramplice sa nogavicama. Spasle su me. Obučem ih i ne mislim! Beba suva i zaštićena, a ja rasterećena jedne obaveze.


Četka za pranje flašica
Kada mi je prodavačica ovo pokazala u 8-om mesecu trudnoće, počela sam da se smejem. Ma da, samo mi još četka fali. I stalak, i specijalan deterdžent, i kutijica za pranje flašica u mašini za sudove! Ipak, kada je Beba počela da pije mleko iz flašice, shvatila sam da je pranje običnim sunđerom malo komplikovanije nego što izgleda. Flašica je doboka, pa sunđer ne može da dospe u sve delove, a mleko se, po običaju, nekako uvek zadržava tamo gde on ne može da priđe! Pokušavala sam da grudvice preostalog mleka dohvatim nožem, ali nije uvek išlo. Tako se, iz dana u dan, jedan relativno prost zadatak pretvarao u višeminutnu moru. Sve dok na poklon nisam dobila 2 četke za pranje flašica – manju za cuclicu i veću za flašicu. Ipak, veća četka i dalje nije rešavala problem, jer nije bila dovoljno široka da dohvati sve uglove flašice. A onda sam se naljutila i kupila Dr.Brown's (o obožavanju njihovih proizvoda sam već pisala) koja je odmah zauzela počasno mesto u kuhinji. Na kraju četke su sunđeri, i u tri jednostavna poteza flašica je potpuno oprana. Bez ikakvih ostataka. A ima i svoj mali stalak, tako da ne moram da mislim gde ću da je stavim kada je operem.


Peškir sa kapuljačom
Ovo mi je nekako zvučalo logično – okupaš bebu i zaviješ je u jedan peškir, koji ima i kapuljačicu za glavu. Lako, jednostavno, praktično. Još uvek nam služi, iako je Beba sad već porasla i uskoro će da ih preraste. Rekoše mi da, na žalost, ne prave veće...


Suncobran za kolica
Pošto je Beba letnje dete i mahom smo preko dana u tim prvim mesecima bile kod kuće, nije mi ni padalo na pamet da tako nešto postoji. Kolica su imala onu nastrešnicu, a pošto je Beba u tom periodu ležala, nije bilo potrebe za dodatnim prekrivanjem. Ipak, kako je Beba rasla, a grčko proleće poprimilo svoje draži, nastrešnica više nije bila rešenje. Beba se okretala, gledala mace i kuce, pratila pogledom automobile...Da stavi kapu bio je uspeh naterati je, tako da smo se maltene svakodnevno, po više puta, igrale „ja stavim, ona skine“ igre. Pokušala sam da idem stazama koje imaju prirodan hlad, ali to ne može uvek da bude slučaj. A onda je muž predložio da kupimo suncobran za kolica.  U prvi mah mi se učinilo kao bacanje para, ali ipak sam pristala da ga kupimo. Možda ipak bude koristan, ko zna? Trebalo je naći odgovarajući jer, u zavisnosti od kolica, i tu ima razlike. Samo naša marka kolica zahtevala je i neki poseban deo, pa je, na izgled, prosta kupovina ipak potrajala dok ga nismo našli.


Kada smo ga konačno stavili,nisam videla neki boljitak. Misleći da sve znam, pomerala sam suncobran onako kako ne treba, dok u jednoj šetnji ne videh mamu kako podešava svoj. Onda je sve nekako bilo lakše.

Sada uživam! Gde god da Beba želi da se okrene, suncobran može da je pokrije. Jes' da me nekad malo nervira što moram da ga premeštam s jedne strane kolica na drugu, ali od kad ga imam, šetnja po suncu postala je zadovoljstvo, a ne savijanje (za bačenu kapu).
PS: Dok sam tražila fotografije da ilustrujem tekst, naiđoh na ovu.
Predivan izum! U Atini kiša ne pada često, ali ipak je korisno imati ga.

Postoji li sitnica koja je vama, nenadano, pomogla da lakše obavite radne zadatke oko bebe?


Fotografije:
http://terrytown.com/kl1602.htm
http://craziestgadgets.com/2011/06/21/7-ways-to-use-an-umbrella-hands-free/
http://www.sewmuchado.com/2014/05/free-footed-baby-pants-pattern.html
http://www.motherslove.com.au/dr-browns-bottle-cleaning-brush-pink-large.html
http://www.annatestadoro.com/2012/10/12/blogtoberfest-8-review-friday-stokke-sleepi/

2. септембар 2015.

Dan posle (odmora)


- „Kakav je plan za sutra“?
- „Da ne radimo ništa“.

Nekoliko sati pre, došli smo sa odmora (proveli se odlično, ali o tome u nekom drugom postu). Tri kofera, 2 velike kese i još neke sitnije stvari trebalo je raspakovati, neke vratiti na mesto, neke staviti u mašine, neke oprati odmah, neke okačiti ili vratiti na policu ormara, kuhinjskog dela, frižidera...Morali smo na smenu,muž i ja, jer Beba trčkara, vesela je što se opet vratila prostoru gde je gazda i ima sve što joj treba za igranje i zabavu.

 
 „Samo nam još trebaju baba i deda“, sebično pomislih kada je muž spuštao slušalicu. Razumem ih i znam da hoće da je vide (već dugo niko ne dolazi zbog nas J), ali posle 2,5 sata neprestane akcije na brodu plus pre i posle puta, baš mi nije ni do koga.

Kako su otvorili vrata, Beba, naravno, počinje da plače. Zaboravila ih je, pa onda kreće poznata priča o smirivanju,  pokušaju da se objasni da su oni ti i ti i da je vole i sve što uz to ide...Beba nastavlja da plače nesmanjenim žarom i jasno, hvata se za mene, a ja pokušavam da objasnim da ne treba da budu tako napadni, da će doći kad se malo opusti...Pošto vidim da ne pomaže, odustajem i isključujem se.

Epizodu nekako preživesmo, ali nema pauze! Dođe vreme da se muž i ja rastanemo i svako krene na svoje zadatke. Beba bi napolje, pa uzimam kolica i pravac - kafa za poneti! Ona najveća! I doza šećera u vidu nekog slatkog hleba, kako zovem ove grčke uobičajene slatkiše, koji se dobije uz nju. Bar je čokoladan, ako ništa drugo.

 
Pošto od Bebe više ne može da se jede, a ni pije (jer sve što vidi htela bi i ona), a ja baš ne mogu da se pohvalim da se u tom trenutku zdravo hranim, jedini spas bili su – golubovi! Beba obožava sve što se kreće, a baka je, između ostalog, naučila da kad vidi golubove kaže „Iš“, što proizvede odličan rezultat – mir na nekoliko minuta za mamu. Na trgu preko puta ih uvek ima, a i teta mi, umesto jednog, dade dva kolača, pa ako zagusti, eto poslastice i za njih. Okrenuh kolica suprotno od mene (jer ako me Beba vidi sa kolačem, ni jedan golub mi ne pomaže), sedoh pored fontane, bacih nekoliko mrvica i – eto ih! Beba srećna, a ja na brzinu dobih svoju dozu kofeina i šećera!
 
Uz konstantno dozivanje mačaka i pasa i moljenja (u sebi) da se negde pojave, jer sada samo to može da je zadrži i kolicima, malo smo prošetale i vratile se kući. Za mamu, jasno, nema odmora, jer je na redu ručak za Bebu, a moj muž, standardno kao i svaki put kada je nabavka u pitanju, okrene telefon bar 5 puta, i to u najgorem trenutku.

Hranim tako Bebu i pomislim: „ Kad bi Beba samo malo htela da odspava, da se ispružim i ne radim ništa bar sat vremena? Briga me za sudove, igračke, prljavu kosu. Samo malo, maaaalkice da odahnem“...Uto mi san prekide ulazak muža sa 20 kesa. I Bebine rukice kojima mi pokazuje da želi da je podignem.

 
Na putu do sobe je zaspala. Muž se, čim je sve spakovao u frižider, zaputio ka krevetu. Pomislih, Bog me pogledao! Odoh da mu se pridružim. Uključim TV iz čiste radoznalosti, kad tamo romantičan film. Ne pamtim kad sam zadnji put pogledala neki. Kažem u sebi: „To je to, neki znak da i mi mame imamo dušu“. Podignem jastuke, navalim na sladoled i prepustim se uživanju.

Beba je spavala do kraja filma. Na tome sam joj bila više nego zahvalna. Ma šta zahvalna, obožavala sam je! Svu sam je izljubila kad se probudila :).