10. јануар 2017.

Jedan dinar druže




Možda će neki reći da je odluka "iz tople Atine u hladnu Srbiju" po ovoj zimi malo čudna, ali povratak kući je uvek topao koliko god da aplikacija na telefonu pokazuje minus.

Bebi se ispunila želja da prvi put vidi sneg i napravi Sneška, a mami su želje uvek iste - da iščavrlja sa ženama i ako uspe pročita neku novu knjigu.

Po hladnim danima odlazak u tržni centar se nekako podrazumevao, a kupovina poklona bila je, kao i uvek pravo zadovoljstvo. Naravno, brža nego obično jer Beba ne voli prodavnice, pa su brzina i domišljatost neophodne. Ali Beba zna da nakon toga sledi vreme za nju, a da mamu čeka stajanje pored dečjih zanimacija sa brdom zimske garderobe .

I tako zagledajući izloge primetih da nekako sa ovim našim stotinama i hiljadama dinara sve skuplje izgleda, pa sam počela da se preračunavam koliko je to u onim sitnijim evrima. Priznajem, ti sitniji evri lakse se potroše.





Neljubazna jesam a dinar nemam da vratim



Iz prodavnice u prodavnicu, primećujem da se onaj čuveni oprobani psihološki 99 završetak na cenama svuda ponavljao. Ali svuda se ponavljalo još jedno pravilo - kusura nema. Ne govorim o "komsinice stil" mini marketu ili maloj prodavnici, već o velikim i poznatim trgovinskim lancima. Kusura nema. Bez objašnjena, izvinjenja, napomene, tek dinar ili dva mi niko nije vraćao. U prvoj, drugoj, trećoj, četvrtoj prodavnici, parfimeriji, svuda se ponavljalo isto.

U petoj sam odlučila da pitam. Neljubazna prodavačica rekla je jednostavno da - nema. Pa šta, nastavila je, ja kad imam vratim nekad i više.

Kad imam? Zar nije logično da uvek ima? Pa radi u prodavnici gde je novac osnovno sredstvo plaćanja. Kako može da nema?

U obrnutom slučaju, da ja nemam dinar, verovatno bih iz prodavnice izašla praznih ruku.

Ono što me je najviše iznenadilo je što je to očigledno postalo toliko učestalo, da niko ne obraća pažnju. Ok, ona nema, pa šta sad? Nije imala ni juče, neće imati ni sutra, više se zbog toga i ne izvinjava već samo daje račun i odlazi. 

Za sve ove godine koliko živim u Grčkoj nikad mi se nije desilo da mi kusur ne vrate do poslednjeg centa. Da, centa. Niko nikada nije rekao da nema ili prećutao to što mi nije vratio novac, pa koliko god da je mali iznos. I tako treba da bude. Moje je da li ću taj jedan cent da uzmem ili ne, ali obaveza svakog prodavca je da mi moj novac vrati.

Nije meni do dinara. Ali, gde nestade lepo ponašanje i pitanje da li je u redu to što neko nema da mi vrati kusur? Istopilo se izgleda još mnogo pre nego što je pao onaj prvi januarski sneg.


Foto: Pixabay